Zdravlje

Alopecija, gubitak kose – uzrok, simptomi i lečenje

Alopecija predstavlja oboljenje dlake (kao jednog od kožinih „adneksa“, a pored znojnih i lojnih žlezda, i noktiju), i pripada grupi takozvanih hipotrihoza.

Ovo oboljenje, odlikuje se pojačanim ili pak potpunim gubitkom terminalne dlake, a koji može da bude reverzibilan (odnosno da dlaka ponovo poraste nakon odgovarajuće terapije ili spontano) i ireverzibilan (definitivni gubitak dlake koji rezultira nastankom ćelavosti.

Šta su trihoze?

Trihoze su oboljenja, a koja se odlikuju poremećajima na nivou „sistema dlake“ i pre svega se manifestuju poremećajima na koži temena glave i na kosi; zato se alopecije, iako to nije u potpunosti tačno, smatraju oboljenjima kože glave i kose (tako, kod takozvane totalne alopecije, postoji pored ćelavosti i nedostatak terminalnih dlaka i na licu i na celom telu).

U grupi trihoza se razlikuju dva osnovna tipa poremećaja – hipertrihoze (koje odlikuje povećana dlakavost, ili pojava dlaka na onim delovima tela gde se one normalno ne nalaze ili se nalaze takozvane vellus dlake) i hipotrihoze (a kojima pripada i alopecija, a koje odlikuje ili smanjena dlakavost ili potpuni gubitak terminalnih dlaka).

Zašto nastaje alopecija – uzroci pojačanog i/ili potpunog gubitka kose

Alopecija može da ima veliki broj uzroka, pa prema tome postoji i više različitih tipova alopecije, a o čemu će i biti reči u nastavku ovog teksta.

Osnovni uzroci alopecije se mogu podeliti na – neinfektivne i infektivne faktore:

– Neinfektivni uzročnici su – genetski faktori i hormoni, kao i neke sistemske bolesti i poremećaji (sistemski eritemski lupus, sistemska sklerodermija); pored toga, u neinfektivne uzročnike koji mogu dovesti do nastanka alopecije, spadaju kako primarni i/ili metastatski maligni tumori, tako i hemio i radioterapija, a koja se u svrhu njihovog lečenja sprovodi;

– Infektivni uzročnici – infekcije kože temena glave različitim patogenim mikroorganizmima, a pre svega bakterijama i gljivicama (stafilokok, trihofiton, tinea); parazitarne infekcije, ali i vrlo često delovanje drugih, ređih mikroorganizama, a koji imaju afinitet prema nekom od slojeva dlake (folikulu, stablu, keratinu) i/ili kože

Vrste alopecije

1. Androgenetska alopecija – Alopecia androgenetica

Ovaj oblik alopecije, a kako mu i samo ime „kaže“, spada u grupu hormonski zavisnih oboljenja (odnosno nastaje zbog povećane osetljivosti folikula dlake na delovanje androgenih hormona).

Androgenetska alopecija, pored toga spada i u genetski determinisana oboljenja (odnosno javlja se kod osoba koje imaju naslednu predispoziciju za nastanak androgen-zavisne ćelavosti) i odlikuje je progresivan gubitak dlake, a pre svega pojačano i veoma jasno vidljivo opadanje kose (to možete rešiti pomoću estetskog tretmana koji se zove transplantacija kose).

Ispitivanja su pokazala, da se androgenetska alopecija nasleđuje po dominantnom tipu, mada neki naučnici ipak smatraju da u njenoj pojavi, učestvuje više gena i faktora sredine, pa se zato ovo oboljenje vrlo često klasifikuje i kao – multifaktorijalni poremećaj.

loading...

Kako je već napomenuto, oboljenje je hormonski zavisno, pa je poremećaj najizrazitiji u vreme najvećeg lučenja androgenih hormona (pre svega testosterona i njegovih prekursora), a to je period u toku i neposredno nakon početka puberteta.

Kako nastaje androgenetska alopecija?

Princip nastanka androgenetski zavisnog poremećaja rasta dlake, odnosno njenog pojačanog ispadanja, sa laičkog aspekta nije ni malo jednostavno razumeti.

Ipak, ako se čitav patognetski proces tj proces nastanka ovog tipa alopecije maksimalno pojednostavljeno objasni, onda nastanak poremećaja prati sledeći „redosled“ događaja:

– kod genetski predisponiranih osoba, postoje dva tipa poremećaja, a to su – pojačana osetljivost pojedinih „terminalnih folikula“ dlake na dejstvo androgena, kao i pojačano prevođenje prekursora hormona testosterona u njegove aktivne metabolite, kakav je u prvom redu DHT (dihidrotestosteron, a koji nastaje pod dejstvom enzima 5-α reduktaze):

– pomenuti DHT, deluje na osetljive folikule i zaustavlja dalji rast dlake u njima;

– čitav složeni ciklus, a kojim se odlikuje proces rastenja terminalne dlake, se u značajnoj meri vremenski skraćuje, a sama dlaka postaje kratka i istanjena (vellus dlaka);

– kada se regresivnim promenama, od terminalne dlake stvori vellus dlaka, ona vrlo lako ispada iz folikula (ili jednostavnije rečeno, ispada iz korena), a to se odlikuje stalnim i sve izrazitijim opadanjem kose;

– nekada se dešava, da se folikuli dlake ili u velikoj meri smanje (postanu sitni i zakržljali), ili pak da u potpunosti nestanu, tako da alopecija postane ireverzibilna (nepovratan gubitak kose);

– kod osoba sa alopecijom, pored dejstva na folikul dlake, androgeni hormoni mogu da stimulišu i rad lojnih (sebacealnih) žlezda, i da posledično dođe do nastanka seboreje – ali, ono što je bitno zapamtiti, jeste da – i ako se seboreja i alopecija jave udruženo, one su dva potpuno nezavisna procesa prema načinu nastanka (praktično „nemaju veze“ jedan sa drugim);

– androgenetska alopecija je češća kod muškaraca, jer se kod njih može javiti i pri normalnim vrednostima androgena, ako postoji nasleđe (odnosno genetska osnova);

– sa druge strane, androgenetska alopecija kod žena, uvek se javlja samo kada su vrednosti testosterona tj njegovih prekursora abnormalno povišenih vrednosti

Kako se klinički ispoljava androgenetska alopecija?

Pre svega, potrebno je naglasiti da androgenetska alopecija predstavlja najčešći oblik alopecije uopšte, kao i da se javlja kod osoba oba pola, sa nešto većom učestalošću kod muškaraca.

Uzrast u kome se ovo oboljenje pretežno javlja, obično je između 18. i 25. godine života, kod osoba oba pola, sa tom razlikom da kod žena bolest može da počne da se ispoljava i u kasnijem životnom dobu (oko i posle 40. godine života).

Kliničke manifestacije androgenetske alopecije, kod osoba muškog pola:

– najraniji stadijum bolesti, odlikuje se pojavom takozvane „frontalne“ ćelavosti – kod muškaraca se na prelazu čela i kapilicijuma, terminalne dlake zamenjuju vellus dlakama, koje lako ispadaju iz svojih folikula; primećuje se početno proređivanje kose;

– nakon navedenog početnog stadijuma, dolazi do daljeg širenja ćelavosti, kako na temporalne regione, tako i na temeni deo glave, pa kosa pojačano opada upravo u pomenutim delovima kapilicijuma – ovaj stadijum je označen kao 1./2. stadijum oboljenja;

– kako bolest dalje napreduje, može da dođe do spajanja regiona ćelavosti sa leve i desne strane glave, i da od kose „ostane“ samo jedan deo u temporalno-okcipitalnom delu kapilicijuma – ovaj stadijum oboljenja je najteži, i klasifikuje se kao stadijum 3./4.

Rani stadijum androgenetske alopecije, a kako je već napomenuto, odlikuje se primetnim proređivanjem kose, odnosno njena gustina se u bitnoj meri smanjuje.

Takođe, za početni stadijum oboljenja, vrlo je bitan takozvani „fenomen razdeljka“ – u frontalnim delovima glave i na temenu, gde je kosa opala i time i znatno proređena, razdeljak je širok i nepravilnog je oblika („krivudav“); sa druge strane, u okcipitalnom regionu glave, u kome je kosa još uvek normalne gustine, i razdeljak je uzak i prav.
Kako bolest dalje napreduje, alopecija u 3. i 4. fazi oboljenja, može da bude totalna (nastaje već pomenuta – potpuna ćelavost).

Androgenetska alopecija je podložna kako sezonskim uticajima (pojavi da kosa jače opada tokom određenog godišnjeg doba), tako i proticanju oboljenja u „epizodama“ – prva epizoda se kod muškaraca obično završava u kasnim tridesetim godinama, dok se druga faza javlja sredinom ili krajem četvrte decenije i traje u proseku oko 3-4 godine.

Kliničke manifestacije androgenetske alopecije, kod osoba ženskog pola:

– oboljenje je kod žena pre svega ograničeno na parijetalne regione glave, a u kojima se javlja početna proređenost tj smanjenje gustine kose;

– kosa kod žena sa androgenetskom alopecijom, može da opada u tanjim ili pak u debljim pramenovima, a što izaziva pojačani stres i posledično povećano lučenje hormona stresa, koji mogu da pogoršaju kliničku sliku bolesti;

– međutim, u većini slučajeva žene sa ovim oboljenjem, imaju difuznu i ravnomernu proređenost kose, ali koja nikada ne postiže one razmere odnosno onu težinu kliničke slike koja se viđa kod muškaraca sa androgenetskom alopecijom;

– ako se ipak kod osoba ženskog pola sa androgenetskom alopecijom, nađe identična klinička slika kao kod „muškog tipa“ oboljenja, to je znak da je kod žena povećana koncentracija andogenih hormona u krvi, i da je obavezno potrebno sprovesti dodatna ispitivanja, a u smislu poremećaja endokrinih funkcija (jer se obično udruženo javljaju i poremećaji menstrualnog ciklusa i znaci virilizacije tj pojave muških osobina kod osoba ženskog pola)

Postavljanje dijagnoze androgenetske alopecije

U početnom stadijumu, ovaj tip alopecije, može da liči na bilo koji drugi tip pojačanog opadanja kose, ali se na osnovu detaljnih anamnestičkih podataka i kliničkog pregleda, postavlja takozvana „radna dijagnoza“, odnosno pretpostavka o kom se oboljenju tačno radi.

– anamnestički podaci – kod osoba sa androgenetskom alopecijom, podaci uzeti od pacijenta su od velikog značaja u postavljanju prave dijagnoze, jer osoba obično navodi da je neko iz njene bliže porodice ili pak neko od srodnika imao/ima isti problem;

– kliničke manifestacije – kako je već navedeno, kliničkim pregledom se kod ovog oboljenja, najpre uočava pojačano opadanje kose tj proređenost dlake (a na koje se i sam pacijent žali svom izabranom lekaru), a zatim se jasno vidi i alopecija u parijetalnim i temporalnim predelima glave, ali i očuvanost kose u okcipitalnom regionu;

– trihogram – predstavlja mikroskopski pregled korena dlake (a koja je iščupana iz svog folikula odnosno stručnije rečeno, epilirana) i sprovodi se kao dodatna dijagnostička metoda, a sa ciljem utvrđivanja tipa alopecije; pregledom trihograma se kod androgenetske alopecije, u parijetalnim regionima nalaze dlake koje su u takozvanoj „telogenoj fazi“ (faza u razvoju dlake, a koja se odlikuje mirovanjem dlake tj prestankom njenog rasta i posledičnim ispadanjem), a u okcipitalnoj regiji se nalaze potpuno normalne dlake;

– endokrinološki testovi – kod osoba ženskog pola sa androgenetskom alopecijom, a kako je već navedeno, neophodna su i dodatna ispitivanja nivoa andrgenih hormona u serumu, koji su u najvećem broju slučajeva povećanih vrednosti; ispituju se serumski nivoi testosterona i njegovih prekursora, kao i vrednosti prolaktina, LH i FSH

Terapija androgenetske alopecije

Lečenje ovog oboljenja, a nakon pravilno postavljene dijagnoze, obuhvata nekoliko pristupa koji podrazumevaju – opšte terapijske mere; sistemsku terapiju; lokalno lečenje; i hirurški tretman.

1) opšte mere u lečenju androgenetske alopecije – upoznati pacijenta sa prirodom oboljenja; objasniti mu da je terapijski proces dugotrajan, i da najčešće traje i po više meseci; objasniti pacijentu mogućnost neuspeha terapije, kao i važnu i neospornu činjenicu da ne postoji trajno izlečenje androgenetske alopecije, i da su agresivno reklamirani kozmetički preparati koji „obećavaju čuda“, neefikasni kod ovog tipa oboljenja;

2) sistemska (opšta) terapija androgenetske alopecije – u sistemskom lečenju ovog oboljenja, u upotrebi su četitri preparata, a to su:

– za lečenje kod žena – spironolakton (inhibitor produkcije androgena u jajnicima); ciproteron-acetat (sprečava sintezu androgenih hormona i vezuje se kompetitivno za njihove receptore; upotrebljava se u obliku kontraceptivnih pilula); i kombinovani preparati hormona estrogena i progesterona (iako je učinak terapije ograničen, glavno dejstvo ove kombinacije je uticaj na smanjenje stvaranja androgenih hormona u ovarijumima; terapija se daje peroralnim putem u formi kontraceptivnih pilula)

– za lečenje kod muškaraca – daje se peroralnim putem, lek finasterid, a koji ima efekat da inhibira enzim 5-α reduktazu, i time spreči stvaranje DHT-a i njegovo delovanje na folikul dlake; ovaj preparat se daje samo kod muškaraca, u dozi od 1 mg/24 h, a vremenski period u kome se primenjuje iznosi oko godinu dana. osnovni problem kod primene finasterida u terapiji androgenetske alopecije kod muškaraca, jeste potpuni gubitak terapijskih rezultata, nakon prekida davanja leka;

3) lokalna terapija androgenetske alopecije – u lokalnom lečenju ovog oboljenja, a kod osoba oba pola, se primenjuje 2% minoksidil u formi losiona; lek se primenjuje utrljavanjem u teme glave i kosu (posebno u one delove, gde je kosa proređena ili opala), u dozi od 1 ml/dva puta u toku dana, a u trajanju od oko 3-4 meseca; efekat terapije se primećuje nakon godinu dana, ali je povratak manifestne alopecije siguran, nakon obustavljanja terapije (kosa ponovo počinje primetno da opada);

4) hirurška terapija androgenetske alopecije – podrazumeva takozvanu „autograft“ metodu, odnosno presađivanje sopstvene dlake sa očuvanih okcipitalnih delova glave u regione u kojima je dlaka izgubljena; hirurška metoda je najefikasniji vid lečenja, ali ona ne može da zaustavi napredovnje oboljenja (koje je genetski predodređeno), pa se i nakon hirurškog tretmana uvek sprovodi i terapija pomenutim lekovima

2. Alopecia areata – opadanje kose „na pečate“

Prema definiciji, alopecija areata predstavlja gubitak kose, a koji se ispoljava jasno ograničenim i obično okruglim „pločama“, na kojima kose uopšte nema.

Tačan uzrok/uzroci nastanka ovog oboljenja nisu dovoljno razjašnjeni, ali se pretpostavlja da postoji značajan uticaj:

– nasleđa (genetskih faktora) – kod oko 1/4 pacijenata postoji pozitivna porodična anamneza na alopeciju areatu;

– stresa – zbog uticaja hormona stresa (koji se pojačano stvaraju i sekretuju), na neku od faza u normalnom razvoju dlake;

– faktora sredine – klimatskih uticaja; sezonskih varijacija; zračenja i drugih nepovoljnih činilaca;

– imunskih poremećaja – kod ovog tipa alopecije, navodi se značajan uticaj poremećaja imuniteta, a u smislu intolerancije sopstvenog (autoimunost) i posledične pojave auto-antitela u serumu; u prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da se alopecija areata sa većom učestalošću javlja kod pacijenata sa oboljenjima štitne žlezde (autoimuni tiroiditis) i da kosa obično pojačano i ubrzano raste, nakon upotrebe kortikosteroidnih preparata

Patogeneza alopecia areate – kako oboljenje nastaje?

Osnovni princip nastanka alopecije areate, predstavlja rani prelazak dlake iz razvojne faze „anagen“ (a koja predstavlja fazu rasta dlake), u razvojnu fazu „telogen“ (koja, kako je ranije napomenuto, predstavlja fazu mirovanja i ispadanja dlake iz folikula nakon perioda od oko 100 dana).

Ono što je veoma bitno naglasiti u objašnjenju patogenetskih principa kod alopecije areate, jeste činjenica da je proces potencijalno reverzibilan – odnosno da se očuvani folikuli mogu u potpunosti oporaviti (regenerisati), i da iz njih može da izraste potpuno zdrava i normalna dlaka.

Jedna od karakteristika ovog oblika alopecije, jeste mogućnost stvaranja i nenormalne dlake, a koja ima morfološki oblik „znaka uzvika“, odnosno – dlaka se kida ili u svom distalnom delu ili se dešava njen uzdužni „rascep“, dok se u folikulu nalazi „glavica“ dlake u telogenom stadijumu razvoja.

Kliničke manifestacije alopecia areate

Za razliku od androgenetske alopecije, od alopecije areate češće obolevaju ženske osobe, a karakterističan uzrast u kome se bolest predominantno javlja je između 5. i 30. godine života.
Oboljenje obično počinje promenama u kosi, ali se kao početna manifestacija bolesti, mogu ispoljiti i pojačano opadanje obrva, trepavica i terminalnih dlaka na bilo kom drugom delu tela.

Na početku bolesti, pre svega se zapažaju manje okruglaste ploče, a koje su jasno ograničene od okoline i na kojima potpuno nedostaje kosa; koža na pločama je glatka i sjajna, nekada i otečena i eritematozna (crvena), a zbog dejstva spoljnih ili unutrašnjih štetnih iritanasa.

Kod lakših oblika oboljenja, folikuli dlake mogu da budu očuvani i da iz njih kako je već navedeno, u procesu oporavka izraste potpuno zdrava dlaka, dok su kod težih slučajeva folikuli dlake degenerisali, atrofirali i mogu potpuno da nestanu (involuišu).

Kada se alopecija areata, nalazi u svojoj klinički aktivnoj fazi, sa krajeva okruglih ploča se mogu lako „iščupati“ dlake, koje su obično oštećene (po tipu dlake „znaka uzvika“), a ukoliko je oboljenje dosta teško po formi i po toku, dlaka se lako izvlači rukom ili pincetom i na udaljenim mestima od obolelih zona.

Klinički oblici alopecia areate

Postoji nekoliko tipova oboljenja, a koje se prema svom morfološkom izgledu tj izgledu i broju ploča na kojima nedostaje kosa, mogu podeliti na:

1) solitarne ploče okruglog oblika – oboljenje može da se manifestuje postojanjem samo jedne, takozvane inicijalne alopecične ploče; međutim kako bolest napreduje, ploče obično postaju ili multiple i ostaju kao takve ili se pak slivaju u veće površine bez prisutnih dlaka;

2) ofijaza – predstavlja proces širenja alopecija areate, u obliku „zmije“ (ophis je grčka reč, i u prevodu znači zmija), a dužinom okcipitalne ivice kose; ovakav proces znači da je alopecija areata postala ozbiljnijeg kliničkog toka i da ima lošiju definitivnu prognozu;

3) totalna alopecija (alopecia totalis) – je potpuni gubitak kose, a dlaka na telu je još uvek nepromenjena (osoba ima dlake po telu, ali nema kosu);

4) univerzalna alopecija (alopecia universalis) – najteža forma alopecia areate, kod koje pored potpunog gubitka kose, postoji i gubitak dlake na licu (obrve, brada, trepavice) i na telu (aksilarno, pubično, na ekstremitetima); poslednje dve navedene forme alopecije (alopecia totalis i alopecia universalis), zbog svoje težine i loše prognoze se zajedničkim imenim nazivaju i takozvanim malignim alopecijama;

5) maligna alopecija areata – pored promena na dlakama, tj gubitka dlake, ova alopecija koja se nadovezuje na alopeciju univerzalis, odlikuje se i promenama na noktima i posledičnim gubitkom noktiju, kao i veoma čestim nastankom katarakte (zamućenje očnog sočiva)

Dijagnoza alopecija areate

Dijagnoza ovog oboljenja, iskusnom lekaru nije ni malo teška, i postavlja se pre svega na osnovu jasnih klinički manifestnih okruglih zona bez dlake.

Međutim, postoje značajni diferencijalno dijagnostički problemi, posebno ukoliko dođe do nastanka generalizacije alopecije, pa se ona tada vrlo lako može „pomešati“ sa promenama kod diskoidnog lupusa (kod koga postoji ožiljna alopecija) i sa promenama kod telogenog efluvijuma (sa kojim se lako mešaju alopecija totalis i univerzalis).

Lečenje alopecia areate

Terapijski pristup kod ovog oboljenja obuhvata:

1) opšte mere u lečenju alopecija areate – upoznavanje pacijenta sa karakterom oboljenja, a koje se odlikuje spontanim povlačenjem i ponovnom pojavom oboljenja, koji se javljaju ciklično i u različitim vremenskim razmacima; bolest ima hroničan tok i lošiju prognozu u slučaju da se prve promene jave pre puberteta ili kod genetski predodređenih osoba;

2) lokalnu terapiju alopecija areate, a koja obuhvata primenu – 2% salicilne kiseline; 0,5-1% cignolina; kortikosteroida u obliku masti; i lokalne imuno-terapije (ne daje se kod dece ispod 10 godina starosti, a mišljenja stručnjaka su suprotstavljena, jer se ova metoda sastoji u namernom senzibilisanju pacijenta na određene agense, sa ciljem stvaranja auto-antitela);

3) sistemsku (opštu) terapiju alopecija areate – primena takozvane oralne PUVA terapije, ali sa istovremenim zračenjem celog tela pacijenta; uspešnost terapije je oko 50%, a potrebno je oko 100 ovakvih terapijskih postupaka po jednom pacijentu; kod teških kliničkih oblika alopecija areate, primenjuju se sistemski kortikosteroidi (u obliku kratkotrajne, pulsne terapije, sa visokim dozama preparata)

3. Ožiljne (cikatricijalne) alopecije

Ovaj klinički oblik alopecije, nastaje pre svega kao posledica oboljenja ili pak povreda glave, a koje kao posledicu ostavljaju ožiljak i dovode do prestanka rasta kose na predelima ožiljavanja.

Uzroci nastanka cikatricijalnih alopecija su pre svega, traume kapilicijuma (mehaničke, hemijske, fizičke), a koje dovode do oštećenja i gubitka folikula dlake, u regijama koje su zahvaćene procesom bujanja vezivnog tkiva odnosno ožiljavanjem.

Pored traumatskih faktora, ožiljna alopecija može biti i posledica infektivnih oboljenja; sistemskih bolesti (sistemski lupus, sklerodermija); kožnih oboljenja sa zahvatanjem dubljih slojeva kože (diskoidni lupus, lihen ruber planus) i malignih oboljenja (primarni i metastatski tumori).

Jedan od najpoznatijih kliničkih oblika cikatricijalne alopecije je takozvani – Pseudopelade Brocq, a koji predstavlja hroničnu, progresivnu i ireverzibilnu formu ožiljne alopecije. Ovo oboljenje je posledica, ili krajnjeg stadijuma lichen ruber planusa ili hroničnog diskoidnog lupusa.

4. Anageni efluvijum (Effluvium anagenes)

Posebna forma alopecije je anageni efluvijum, a koji se po dermatološkoj definiciji, odlikuje naglo nastalim tj akutnim i difuznim gubitkom kose koji je posledica pretvaranja normalnih „anagenih“ folikula dlake u takozvane displastične oblike korena dlake (dolazi do procesa displazije).

Uzročni faktori koji dovode do nastanka ovog teškog, ali reverzibilnog poremećaja su – teške traume kapilicijuma; zračenje; primena citostatika i drugih imunosupresiva (kakve su i soli zlata); i drastične dijete koje dovode do gubitka proteina iz organizma (hipoproteinemija).

Terapija anagenog efluvijuma je simptomatska – što znači da se leče simptomi bolesti, a istovremeno se uklanja osnovni uzročni faktor koji je do promena i doveo. Uklanjanjem uzročnika, promene kod anagenog efluvijuma se povlače, odnosno oboljenje ima reverzibilan karakter.

5. Telogeni efluvijum (Effluvium telogenes)

Oboljenje se odlikuje difuznim ali reverzibilnim ispadanjem dlake iz folikula, a posledica je prelaska aktivnih „anagenih“ u neaktivne „telogene“ folikule, koji inače predstavljaju normalne stadijume u razvoju dlake.
Međutim, navedeni telogeni folikuli, a čiji je broj u ovom oboljenju značajno povećan, odlikuju se ispadanjem dlake iz korena, i nastankom ćelavosti.

Kod telogenog efluvijuma, dnevno ispadne oko 150-700 dlaka, ali je proces na sreću reverzibilan, pa se nakon 2-3 meseca, folikuli obnavljaju (odnosno iz stem ćelija se stvaraju novi anageni folikuli, iz kojih raste normalna i zdrava dlaka) i kosa ponovo počinje normalno da raste.

Terapija ovog oboljenja nije potrebna, jer se folikuli i dlaka spontano regenerišu; nekada je pacijentima eventualno od pomoći, ili samo objasniti prirodu oboljenja ili ih pak posavetovati da potraže pomoć psihologa.

Sponzorisano:

loading...
Loading...