Zdravlje

Bellova paraliza lica – simptomi, uzrok i lečenje

Po stručnoj neurološkoj definiciji, Bellova paraliza lica predstavlja iznenadnu i naglu slabost mišića cele polovine lica, a koja nastaje kao posledica periferne paralize facijalnog nerva (n. facialis) tj sedmog kranijalnog nerva.

Bellovom paralizom, naziva se stručnije takozvani „periferni“ facijalis, odnosno lezija motornog jedra i samog stabla sedmog kranijalnog živca. Pomenuta lezija ispoljava se, a kako je u definiciji već i navedeno, oduzetošću svih mišića istostrane polovine lica (polovine lica na kojoj se i nalazi lezija).

Kako izgleda pacijent sa Bellovom paralizom lica?

Dakle, kako je već navedeno:

1) pacijent koji ima Bellovu paralizu, ispoljava oduzetost svih mimičnih mišića sa iste strane tj iste polovine lica (sa koje se nalazi i oštećeni nerv);

2) kod pacijenata je oduzeta polovina lica „mlađa“ – to bi se moglo objasniti činjenicom, da su na oduzetoj strani, bore, kožni nabori i brazde na koži manje izraženi i da zbog toga koža izgleda podmlađeno (ublažene bore na polovini čela, „manje duboke“ nazolabijalne brazde na oduzetoj strani);

3) pacijent sa Bellovom paralizom – nije u stanju da „nabere“ čelo (jer je ugašena funkcija musculus frontalisa); ne može da zatvori oko (jer ne funkcioniše musculus orbicularis oculi, a koga normalno kao i ostale mimične mišiće lica, motorno inerviše nervus facialis); ne može da „podigne“ ugao usana tj ugao usana je spušten (jer je ugašena motorna funkcija musculus orbicularis oris-a);

4) iako veoma retko, Bellova paraliza može da bude i obostrana – kada postoji obostrano oštećenje ili motornih jedara facijalisa u ponsu ili pak na obostrano oštećenje stabla ovog nerva, kada postoji takozvani „bilateralni periferni facijalis“ (oštećena je i gornja i donja polovina lica).

Osnovni problem kod obostranog oštećenja sedmog kranijalnog nerva je diferencijacija od mnogo ozbiljnijeg neurološkog oboljenja, a to je obostrano oštećenje takozvanih kortikobulbarnih puteva, ali samo objašnjenje ovog fenomena prevazilazi stručnost ovog teksta.

Šta je to „centralni facialis“?

Iako pomenuti termin, nije deo razmatranja ovog teksta, potrebno je napomenuti da se radi o mnogo težem neurološkom poremećaju, a koji na izgled ima lakšu „kliničku prezentaciju“.

Naime, „centralni facialis“ predstavlja oduzetost mišića donje polovine lica, sa suprotne strane na kojoj je lezija (tj oštećenje kortikonuklearnih vlakana facialisa), i klinički se ispoljava „samo“ spuštenim uglom usana sa suprotne strane lica.

„Centralni facialis“, predstavlja oštećenje struktura u CNS-u tj pomenutih kortikobulbarnih puteva, a najčešće nastaje oštećenjem istih kada dođe do – moždanog udara, tumora mozga, multiple skleroze i drugih težih neuroloških poremećaja.

Kako nastaje Bellova paraliza?

loading...

Iako se među laicima, najčešće smatra da paraliza facijalnog živca nastaje nakon kupanja ili pranja kose, a zatim izlaganja vrlo izraženom strujanju vazduha tj da Bellova paraliza nastaje od promaje, to zapravo i nije najtačnije.

Naime, iako se i danas smatra da je tačan uzrok i način nastanka Bellove paralize nedovoljno razjašnjen i praktično nepoznat, postoji dosta validna pretpostavka, da se najverovatnije kao posledica različitih faktora, dešava zapaljenje i oticanje nerva, a koji zatim postaje „pritisnut“ unutar svog koštanog facijalnog kanala u temporalnoj kosti lobanje.

Postoje i neki dokazi, da jednostrana oduzetost mimičnih mišića lica, može da nastane i kao rezultat infekcije i zapaljenja facijalnog živca virusima iz familije Herpesvirida (Herpes simplex i Herpes zoster virusi), kao i da se može javiti u sklopu patoloških promena na drugim kranijalnim nervima, kada se „govori“ o kranijalnom polineuritisu.

Ostali uzroci „periferne paralize facijalisa“ tj Bellove paralize

„Periferno“ oštećenje facijalnog nerva, a čije će kliničke manifestacije biti naknadno opisane u nastavku ovog teksta, može takođe da bude i posledica nekog od sledećih poremećaja ili patoloških stanja:

1) oštećenja u regionu nervnog sistema, koji je poznat kao pons, a koji podrazumeva – vaskulne lezije samog ponsa; tumore ponsa; demijelinizacione procese kakva je multipla skleroza; bolesti motornog neurona sedmog kranijalnog nerva tj n. facialisa (a koji može da bude udružen i sa slabošću motornog neurona šestog kranijalnog nerva);

2) lezije u regionu nervnog sistema poznatog kao – pontocerebelarni ugao – tumori pontocerebelarnog ugla (neurinom akustičkog nerva, meningeom); infekcije (tuberkuloza, lajmska borelioza, herpetične infekcije); meningitisi;

3) lezije u temporalnoj kosti lobanje, a kroz koju prolazi jedan deo facijalnog kanala – zapaljenje i edem samog facijalnog nerva, unutar njegovog koštanog kanala (koji ostaje zaglavljen, i veoma značajno komprimiran u svom čvrstom i rigidnom koštanom kanalu); razni tumori u ovoj anatomskoj regiji; infekcije i upalni procesi srednjeg uva (jer se deo facijalnog kanala, nalazi i na unutrašnjem zidu bubne duplje srednjeg uva, pa se lezije mogu preneti na sam facijalni nerv); povrede temporalne regije (saobraćajni traumatizam, tuče); veoma teška forma temporalnog herpes zoster neuritisa;

4) poremećaji u nivou samog predela lica, a gde nervus facialis, ima u prvom redu ulogu da inerviše mimične mišiće lica (facijalna muskulatura) – parotitis (zauške); oboljenje poznato kao mononeuritis multiplex (često kao komplikacija diabetes-a); sarkoidoza; ascedentno neurološko oboljenje, poznato kao Gian- Bareov sindrom (Guillain-Barre syndroma);

5) među drugim uzrocima Bellove paralize, često se navode i – jatrogene povrede (prilikom operacija u nivou ponsa, pontocerebelarnog ugla, srednjeg uva tj kod neurohirurških i/ili otorinolaringoloških intervencija); miastenia gravis; mišićne distrofije; prehlada

Klinička slika Bellove paralize lica

Kada se uzmu u razmatranje, svi mnogobrojni prethodno detaljno navedeni uzroci,a koji mogu dovesti do nastanka „perifernog“ facijalisa odnosno Bellove paralize, postojala bi logična pretpostavka da je ovaj problem veoma česta pojava u opštoj populaciji.

Na sreću, Bellova paraliza facijalnog živca, se javlja obično kod 1-2 od 1000 osoba, najčešće u uzrastu između 30. i 50. godine starosti (u nekoj literaturi se pak navodi, da je to uzrast od 20-40 godina života).

1) prva i osnovna činjenica koja je vezana za Bellovu paralizu, je to da ona nastaje naglo i iznenada, i da se kompletna klinička slika u potpunosti razvija za svega nakoliko sati (ali uvek u periodu koji je kraći od 24h).

2) osnovna manifestacija Bellove paralize je, a kako je već u prethodnom tekstu pomenuto, nagli nastanak oduzetosti jedne polovine mišića lica. Posebno je bitno u ovom slučaju razlikovati pojam slabosti (pareze) i oduzetosti (paralize) – u slučaju da postoji samo slabost mišića, pacijent može da npr zatvori oko samostalno ali ne i protiv otpora osobe koja ispituje mišićni snagu, dok kod postojanja paralize oko ostaje otvoreno tj ne zatvara se ni samostalno ni protiv otpora neurologa koji tonus mimičnih mišića proverava.

3) u nekim slučajevima, samoj pojavi Bellove paralize, može kratko vreme da prethodi pojava bolova u predelu istostranog uva, bolovi oko uva ili pak glavobolja.

4) kada pacijent koji ima Bellovu paralizu pokuša da zatvori oko, može da dođe do nastanka takozvanog Bellovog fenomena – dolazi do rotiranja bulbusa oka naviše i u stranu, pa se kroz nepotpuno zatvoreno oko vidi beonjača. U takvim uslovima, veoma je bitno, a naročito pre spavanja, mehaničkim putem zatvoriti očne kapke (staviti sterilnu gazu preko poluotvorenog oka), sa ciljem da se spreči isušivanje rožnjače i eventualna pojava infekcije i posledičnog nastanka kornealnih ožiljaka. Takođe postoje i specijalne kapi, koje su obično ili na bazi 3% borne kiseline ili pak samog fiziološkog rastvora, a kojima se oko vlaži tj koje zamenjuju normalnu funkciju suznog filma, i preveniraju pomenuto isušivanje površine oka, a koje nije normalno i u potpunosti zaštićeno očnim kapcima.

5) pacijenti sa Bellovom paralizom, nisu u stanju da podignu ugao usana (niz koji često curi i pljuvačka, hrana tokom obroka ili pak voda i neka uneta tačnost); ne mogu da naduvaju obraz na oduzetoj strani, niti da zvižde, ukoliko se to od njih traži.

6) zbog nemogućnosti zatvaranja oka, kod obolelih od „periferne“ paralize facialisa, dolazi do mlitavosti i „izvrtanja“ napolje ivice donjeg kapka, nakupljanja i prelivanja suza iz „suznog jezerca“, pa kod ovih pacijenata postoji stalno suzenje tj epifora (ukoliko oboljenje ne traje suviše dugo, pa je došlo do isušivanja površine kornee i gubitka normalne funkcije suznog filma). Zato se veoma često za pacijente sa Bellovom paralizom, kaže da liju „krokodilske suze“, što se nekada dešava čak i prilikom obroka ili prilikom aktivnosti neke druge grupe mišića lica, kada se takav fenomen objašnjava takozvanim „aberantnim inervacijama“ tj pogrešnim inervacijama mišića u toku oporavka pacijenata.

7) oboleli od Bellove paralize lica, imaju ugašen kornealni refleks, ali je na sreću senzibilitet kornee (rožnjače oka) očuvan, a to se objašnjava sposobnošću treptanja.

Lečenje Bellove paralize lica

Obzirom da se većina pacijenata (oko 80-85%), koja boluje od Bellove ili „periferne“ paralize facijalisa, spontano oporavi u vremenskom periodu od oko 4-8 nedelja, postavlja se sa madicinskog aspekta veoma logično pitanje – da li i kako treba lečiti ovaj neurološki problem.

Ranije su zlatno pravilo u terapiji Bellove paralize, predstavljale kratkotrajne primene visokih doza kortikosteroidnih preparata, a koje su trajale u proseku od 5-7 dana.

Nakon primene kortikosteroida, pacijenti su upućivani na fizikalne tretmane i vežbe, a u cilju povratka potpune funkcije mimične muskulature i facijalne ekspresije.

U slučajevima u kojima je uzročnik oboljenja poznat, primenjuje se kauzalni tretman – na primer ukoliko je uzročnik herpetični virus, u terapijske svrhe se primenjuje sistemski lek aciklovir, a zatim se sprovodi fizikalna rehabilitacija.

Ipak, u poslednje vreme je sve više zagovornika spontanog oporavka pacijenata od Bellove paralize, odnosno smatra se da primena kortikosteroida u terapiji ovog oboljenja, može da dovede do veće štete po organizam, nego što će imati koristi u lečenju „perifernog facialisa“.

Nakon povlačenja simptoma, obavezno se savetuje fizikalna terapija, a da bi se u potpunosti „povratila“ funkcija facijalnih tj mimičnih mišića.

Sponzorisano:

loading...
Loading...