Zdravlje

Kifoza kičme – simptomi, uzrok, vežbe i lečenje

Kičmeni stub (Columna vertebralis) kod čoveka, predstavlja osovinu na koju se „oslanja“ i nadovezuje, kako čitav ljudski skelet tako i mekotkivne strukture. Pokretljivost kičmenog stuba, omogućava obavljanje četiri osnovne vrste pokreta – savijanje (flexia); opružanje (extensia); bočno savijanje (latero-flexia) i pokret rotacije tela oko uzdužne osovine kičmenog stuba.

Dužina kičmenog stuba, razlikuje se u zavisnosti od uzrasta i pola, a pre svega zavisi od veličine (širine) tela kičmenih pršljenova, koja je kod dece manja, sve dok sa normalnim rastom i razvojem celog tela, pa time i skeletnog sistema, ne dostigne adultnu veličinu. Shodno pomenutim razlikama, dužina kičmenog stuba kod žena, u celosti iznosi približno oko 60-61 cm, dok je kod muškaraca kičmeni stub dugačak oko 71 cm.

Građa kičmenog stuba

Kičmeni stub, svojim gornjim delom gradi zglob sa kostima glave, dok se na svom donjem delu završava trtičnom kosti, koja je okoštali i zakržljali ostatak nekadašnjeg repnog dela tela.

Vertebre tj kičmeni pršljenovi, predstavljaju osnovu građe kičmenog stuba, a ima ih ukupno 33-34, i njihov broj se razlikuje u zavisnosti od toga kom anatomskom delu kičmenog stuba pripadaju.

Čitav kičmeni stub ima 5 delova, a to su – vratni deo (koji se sastoji od 7 vratnih pršljenova); grudni ili torakalni deo kičmenog stuba (koga čini 12 grudnih pršljenova); lumbalni ili slabinski deo (koga čini 5 lumbalnih pršljenova); krsni ili sakralni deo (koji se sastoji od 5 krsnih pršljenova) i trtični deo kičmenog stuba ili trtična kost (koja je sastavljena od 4-5 trtičnih pršljenova).

Kičmeni pršljenovi su međusobno spojeni u celinu kičmenog stuba, uz pomoć zglobova, mišića, fascija i vlaknastih veza. Između tela kičmenih pršljenova, se nalaze „umetnuti“ takozvani intervertebralni diskovi (disci intervertebrales), koji predstavljaju strukture neophodne za normalnu pokretljivost kičme i oni se pružaju naniže, sve do visine krsne kosti.

Sredinom kičmenog stuba, pruža se jedna šupljina koja se naziva kičmeni kanal, a u koju je smeštena kičmena moždina (medulla spinalis) sa svojim moždanim ovojnicama i krvnim sudovima, i od koje se kroz odgovarajuće pršljenske otvore, pružaju korenovi i stabla kičmenih odnosno vertebralnih nerava, a od kojih dalje nastaju periferni živci.

Normalne tj fiziološke krivine kičmenog stuba

Kičmeni stub sagledan u celini, ima oblik izduženog latiničnog slova „S“, upravo zahvaljujući svojim prirodnim tj normalnim krivinama koje se najbolje vide u sagitalnoj ravni (medijalna ravan), frontalnoj ravni (prednja ravan), ili pak gledano iz profila.

Ono što je veoma bitno zapamtiti, a sve zbog kasnijeg boljeg i lakšeg razumevanja nastanka patoloških krivina kičmenog stuba, jeste da normalno na kičmenom stubu postoje takozvane – fiziološke lordoze (prednji konveksiteti kičme) i fiziološke kifoze (zadnji konveksiteti kičme).

Normalne krivine kičmenog stuba su, dakle:

Fiziološka vratna lordoza – predstavlja blagu krivinu vratne kičme koja je konveksna unapred, a koja nastaje kod dece, u uzrastu oko 3. meseca posle rođenja, a kada ona počnu da podižu glavu (tj normalno uspevaju da drže glavu i odižu je od podloge). Ukoliko se vratna krivina kičmenog stuba, poredi sa njenim ostalim fiziološkim krivinama, potrebno je naglasiti da je ona najmanje vidljiva i najmanje izražena na kičmenom stubu, sagledanom u celini;

Fiziološka grudna (torakalna) kifoza – je krivina grudnog dela kičmenog stuba koji je normalno konveksan unazad, a ova „krivina“ je najbolje vidljiva i najizraženija u nivou koji odgovara sedmom grudnom pršljenu;

Fiziološka slabinska (lumbalna) lordoza – predstavlja normalnu krivinu lumbalnog dela kičmenog stuba, a koji je konveksan unapred. Ova krivina, počinje najčešće da se razvija onda, kada dete počne samostalno da sedi bez oslonca (uzrast oko 6.-9. meseca života). Lumbalna lordoza je najbolje razvijena, a time i najbolje uočljiva u nivou poslednja tri lumbalna tj slabinska pršljena, i od posebnog je značaja za održavanje ravnoteže pri stajanju (zajedno sa krsnom kosti);

Fiziološka karlična (sakralna, krsna) kifoza – je normalna krivina karličnog dela kičmenog stuba, a koja je svojim konveksitetom fiziološki okrenuta unazad. Važnost sakralne kifoze, sastoji se u normalnom i veoma važnom proširenju prostora koji pripada karličnoj duplji;

Pored pomenutih kifoza i lordoza, kod odraslih osoba, u fiziološku krivinu kičmenog stuba spada i skolioza, koja se nalazi u grudnom tj torakalnom delu kičmenog stuba. Ovakva, fiziološka skolioza (krivina kičme koja se vidi u frontalnoj ravni, i predstavlja njenu zakrivljenost „u stranu“), najbolje je vidljiva u predelu između 5. i 8. torakalnog pršljena, kod desnorukih ljudi (ljudi kojima je dominantna desna ruka – dešnjaci).

Naime, pretpostavlja se da fiziološka skolioza udesno, nastaje sa jedne strane zbog sile trakcije grudnih mišića (koji jače „vuku“ na desnu stranu), i sa druge strane, zbog potiskivanja grudne kičme udesno od strane jakih pulsacija, i samog anatomskog položaja grudne aorte i luka aorte.

Uzroci nastanka patološke kifoze

Pored pomenute fiziološke kifoze, postoji i patološka zakrivljenost kičmenog stuba, a čiji je konveksitet unazad veći od 45˚ (normalna tj fiziološka kifoza ima „krivinu“ koja se izražava u stepenima, i iznosi oko 20-40˚).

loading...

Patološka kifoza, najjače je izražena u grudnom delu kičmenog stuba, a u narodnom tj „žargonskom“ jeziku je poznata i kao grbavost ili grba (gibus).

Uzroci nastanka patološke kifoze, mogu da budu kako nasledni tj urođeni, tako i neki od sledećih poremećaja koji su nastali u toku perioda postnatalnog razvoja kičmenog stuba:

1) kifoza nepoznatog uzroka, a koja nije postojala na rođenju – takozvana idiopatska kifoza, koja je na žalost i najčešća i kojoj je zbog nepoznatog uzroka, veoma teško odrediti adekvatan terapijski tretman;

2) period nastanka kifoze u vreme rasta i razvoja dece – bilo da se radi o preranom uspravljanju deteta, tj forsiranom „prohodavanju“ pre normalnog i za to predviđenog uzrasnog doba; bilo pak, u periodu oko 6.-7. godine života, kada deca polaze u školu i kada je kičma još uvek u razvoju, a izložena je prevelikom teretu i nošenju neanatomskih školskih torbi i dugotrajnom i najčešće nepravilnom sedećem položaju u školskoj klupi; i na kraju, u periodu puberteta kada je rast kičmenog stuba veoma intenzivan, i kada se može dogoditi da mišići grudnog koša i međurebarni mišići rastu sporije i formiraju manje/više izraženu patološku grudnu kifozu;

3) kifoza u doba adolescencije – najčešće nastaje tj razvija se dosta sporo, i češća je kod dečaka nego kod devojčica. Obično se sa kifozom u grudnom delu kičmenog stuba, primećuje i povećana lumbalna krivina tj patološka lumbalna lordoza, a za koju se pretpostavlja da je kompenzatorni mehanizam organizma (telo pokušava da umanji efekat torakalne kifoze na uspravan način držanja tela i na „borbu“ sa silom gravitacije);

4) kifoza kod odraslih osoba – najčešće je posledica takozvanog „savremenog načina života“, a koji podrazumeva: prekomerno i nepravilno sedenje, težak fizički rad i podizanje tereta iz nepravilnog položaja, traume kičmenog stuba, gojaznost i fizičku neaktivnost.

Smatra se da kod ljudi, kičma prilikom sedenja trpi veće opterećenje (naročito torakalna, lumbalna i karlična kičma), nego prilikom stajanja ili hodanja, jer je tada deo tereta sa kičmenog stuba „prebačen“ na donje ekstremitete.
Kod odraslih osoba, pored „propadanja“ torakalne kičme i posledičnog nastanka kifoze, veoma često nastaju i izražene i pridružene lumbalne i sakralne deformacije kičmenog stuba, kao i skolioza (kičma koja se „krivi“ u stranu) i kombinovana kifo-skolioza kičme;

5) staračka ili senilna kifoza (pogrbljenost) – koja nastaje kao posledica procesa osteoporoze, a udružena je sa bolovima i teškim deformitetima i propadanjem kičmenog stuba, a koji se veoma teško mogu izlečiti u ovom periodu života.

Kako se mogu podeliti kifoze?

Kifoze se kako je već napred pomenuto, mogu najpre podeliti na one koje već postoje na rođenju – i to su urođene ili kongenitalne kifoze, i na one koje su iz nekog od navedenih uzroka, nastale tokom života a koje se nazivaju – stečene kifoze.

1) kongenitalne kifoze, su najčešće nasledne tj genetski predisponirane, a nastaju u toku embrionalnog razvoja kičmenog stuba u toku trudnoće. Takođe, kada usled delovanja nekih unutrašnjih ili spoljnih činilaca u trudnoće, dođe do poremećaja u normalnom intrauterinom razvoju kičmenih pršljenova, deca se rađaju sa teškim kongenitalnim deformitetima kičme, a koji u zavisnosti od dela kičmenog stuba koji je zahvaćen, mogu biti praćeni i neurološkim poremećajima, kao i oduzetošću pojedinih ili svih ekstremiteta (koja se zove paraplegija i koja nastaje kod oštećenja vratne kičme).

2) stečene kifoze, su oni deformiteti kičmenog stuba, koji nastaju nakon rođenja, a mogu nastati u bilo kom uzrasnom periodu do kraja života.

Same stečene kifoze, mogu se dodatno podeliti na tri grupe:

– stečene kifoze nepoznatog uzroka – u tekstu već pomenute idiopatske kifoze, kojima je definitivan razlog nastanka potpuno nepoznat ili nedovoljno razjašnjen;

– strukturne stečene kifoze – su deformiteti kičmenog stuba, kod kojih su se, kako na koštano-zglobnim strukturama, tako i na mekim tkivima dogodile strukturne ili organske promene, i koje se ne mogu korigovati fizikalnom terapijom, već je za njih rezervisan u najvećem broju slučajeva hirurški tretman.
Ovaj oblik kifoza, praćen je veoma izraženim bolovima i najčešće posledično smanjenom pokretljivošću , kao i teškim deformitetima kićmenog stuba;

– funkcionalne stečene kifoze – kako im i samo ime kaže, kod funkcionalnih kifoza, nema nikakvih organskih poremećaja, koji su zahvatili kičmeni stub i/ili pridružene mekotkivne strukture, pa se zato ovakav tip stečenih poremećaja kičmenog stuba, može efikasno korigovati takozvanim „vežbama istezanja“, pravilnim „držanjem“ kičme tj zauzimanjem pravilnog položaja kičmenog stuba i fizikalnom terapijom.

Ukoliko se pomenuti poremećaj na kičmenom stubu prepozna na vreme, tj pre nego što nastanu njegove ireverzibilne strukturne promene, hirurški tretman se može izbeći, a kvalitet života pacijenta se može popraviti pomenutim konzervativnim metodama lečenja.

Klinički simptomi i znaci kifoze

Klinička slika kifoze, podrazumeva veoma jasno uočljiv fizički deformitet na kičmenom stubu, a koji je u obliku pogrbljenosti tj lučne savijenosti obolele osobe unapred.

Pored karakterističnog izgleda osobe koja ima kifozu, mogu se u zavisnosti od uzroka koji je do nje doveo, javiti i razni drugi simptomi – bol zbog pritiska koštanih struktura kičmenih pršljenova na velike vertebralne korenove i nerve; pomenuta slabost, ili pak potpuna oduzetost jednog ili sva četiri ekstremiteta (pareze i plegije); otežana ili potpuno ograničena pokretljivost kičme, a zbog pomeranja međupršljenskih diskusa; potpuna sraslost kičmenih pršljenova koja dovodi do okoštavanja kičmenog stuba, ukočenosti i na kraju i vezanosti pacijenta za postelju.

Kako se postavlja dijagnoza kifoze?

Rana dijagnoza kifoze je, kao i kod većine drugih oboljenja i stanja, od primarnog značaja, radi započinjanja adekvatne i pravovremene terapije.

Naime, ukoliko se terapija kifoze započne, pre nego što se pojave strukturne promene na kičmenom stubu, najverovatnije je da neće biti potrebe za hirurškom intervencijom, već će biti dovoljna samo fizikalna terapija uz korektivne vežbe istezanja.

Dijagnoza kifoze, se postavlja na osnovu:

– anamnestičkih podataka – iz kojih se dobijaju značajni podaci o bolu; ograničenoj pokretljivosti; ukočenosti; tegobama prilikom promene položaja tela; kao i o potpunoj nemogućnosti obavljanja nekih od normalnih pokreta kičmenog stuba.

Karakteristično je, da pacijenti koji imaju kifozu, u anamnezi daju podatak da obično spavaju na leđima ili na stomaku, a da nikako ne mogu da spavaju u bočnom položaju.

Kifoza koja je funkcionalna se pri ležanju „gubi“, dok je ona kifoza kod koje su se već pojavile strukturne promene na pršljenovima, stalna tj perzistentna i sa ležanjem se ne povlači;

– karakteristične kliničke slike tj nalaza pogrbljenosti u grudnom delu kičmenog stuba;

– na osnovu radiološke dijagnostike – rentgentski snimak kičmenog stuba, u ležećem i u stojećem stavu, kako u A-P (anteroposteriornom) položaju, tako i Rtg snimak kičme iz profila; CT kičmenog stuba, kao i najsavremenija dijagnostička metoda NMR kičme (nuklearna magnetna rezonanca);

Terapija kifoze

Postoje dva osnovna terapijska modaliteta tj pristupa u lečenju kifoze – nehirurški (konzervativni) i hirurški terapijski tretman.

1) nehirurška terapija kifoze, se primenjuje bilo u njenim početnim stadijumima, ili pak kod funkcionalne kifoze odnosno kada se još uvek nisu „deformisale“ kosti kičmenog stuba i pripadajuće mekotkivne strukture.

U konzervativnu terapiju spadaju, već nekoliko puta pomenute – korektivne vežbe istezanja (koje bitno pojačavaju pokretljivost tj „fleksibilnost“ kičmenof dtuba) i fizikalna terapija sa svojim potkategorijama (hidroterapija, kineziterapija, fototerapija, masaže, termoterapija, elektroterapija, magnetoterapija…).

Suština primene fizikalne terapije u lečenju kifoze, jeste u smanjenju njenih simptoma – bola i ukočenosti, a što se postiže opuštanjem muskulature, povećanjem prokrvljenosti i uklanjanjem napetosti i spazma tj grča u kičmenom stubu.

Najbolje je fizikalnu terapiju, sprovoditi oko 10 dana po jednom dnevno, svaki dan.

Tek kada se uklone klinički simptomi kifoze, dozvoljeno je primeniti takozvanu kineziterapiju – vrstu fizikalne terapije, koja daje najbolje rezultate ukoliko se pravilno izvodi. Kineziterapija predstavlja, pravilno i individualno osmišljen plan korektivnih vežbi za kifozu, a koje se nastavljaju po savetu fizioterapeuta i u kućnim uslovima. Najvažnije je da se vežbe pravilno izvode, u početku pod nadzorom samog specijaliste fizikalne medicine, kao i fizioterapeuta, a kasnije samostalno i svakodnevno, kod kuće.

2) operacija tj hirurško lečenje kifoze, sprovodi se onda kada – se radi o teškim strukturnim deformitetima, koji se na konzervativni način ne mogu korigovati; kada je kifoza tj njena „krivina“ veća od 60 ˚; kod nekih sistemskih bolesti kod kojih se kifoza razvija kao sekundarna pojava; po završetku rasta i razvoja kod dece, kada je kifoza ostala kao trajna anomalija tj deformitet.

Hirurški tretman, na koji se i sami pacijenti veoma teško odlučuju, predstavlja krajnji terapijski izbor, ali na žalost, nije uvek i najbolje terapijsko rešenje, jer se bolovi, ukočenost i ostali simptomi kifoze, mogu vremenom vratiti, a deformitet kičme ili ponovo pojaviti ili pak postati još izraženiji.

Nakon završene operacije, obično je neophodno sprovesti i fizikalnu terapiju, sa naročitim akcentom na postoperativnu kineziterapiju.

Prevencija i vežbe za korekciju kifoze

Još iz vremena stare Grčke, potiče poznata krilatica – „u zdravom telu, zdrav duh“, koja je gimnastiku kao sportsku disciplinu stavljala na veoma važno mesto.

U današnje vreme, gimnastika takođe predstavlja, kako sportsku disciplinu, tako i umetnost, ali i terapijski tretman u lečenju degenerativnih oboljenja kičme, zglobova i kostiju, a naročito kod dece.

Kod dece bi od najranijeg uzrasta, trebalo podsticati zdravu naviku za vežbanjem i bavljenjem fizičkom aktivnošću uopšte, jer fizička aktivnost predstavlja najbolju preventivu nastanka koštano-zglobnih deformiteta i/ili oboljenja.

Ukoliko se deformiteti kičmenog stuba, velikih zglobova (kuk, koleno) i stopala (ravni tabani), otkriju u ranom uzrastu, postoji velika verovatnoća da se, do navršenih 17. godina života, samo redovnim fizičkim vežbanjem, pomenuti poremećaji u potpunosti poprave.

U ovakvim situacijama tj kod postojanja nekog od napred pomenutih deformiteta, najbolje je kombinovanje više različitih vežbi iz domena kako korektivne gimnastike, tako i pilatesa (vežbe na nestabilnoj podlozi – lopta za pilates), a koje omogućavaju kako rešavanje patološkog poremećaja, tako i postizanje dobre koordinisanosti i uspostavljanje pravilnog balansa tj ravnoteže tela.

Nekoliko primera vežbi za korigovanje kifoze

Vežba 1 – prva u nizu vežbi za ublažavanje kifoze, izvodi se tako što – osoba na tvrdoj podlozi (najbolje na strunjači), ležeći na stomaku sa rukama opruženim pored tela, podiže središni deo tela i glavu unazad, trudeći se da noge ostanu prave i fiksirane za podlogu;

Vežba 2 – položaj tela na strunjači je isti kao i u prethodnoj vežbi; osnovna razlika je što se kod ove vežbe opružene ruke odižu unazad tj iznad leđa, dok telo, ali i glava ostaju fiksirani za podlogu;

Vežba 3 – ležeći na stomaku, sa rukama ukrštenim iza glave, podižu se od podloge glava i ruke, dok telo ostaje opruženo i fiksirano za podlogu;

Vežba 4 – ležeći na strunjači na leđima, opružene ruke i noge, što je moguže više se istežu nasuprot jedne drugima; na taj način se „isteže“ i čitav kičmeni stub.

Veoma je važno, da pored napred pobrojanog dela vežbi (a koje su samo ilustrativne i informativnog karaktera za potrebe ovog teksta), pre bilo kakvog izvođenja korektivnih ili vežbi iz domena kineziterapije, posetite lekara specijalistu fizijatrije, a zatim i svog fizioterapeuta, koji će pokazati i kako se vežbe za korekciju kifoze pravilno rade, ali i sa kojim intenzitetom i koliko dugo u toku svakog dana.

Sponzorisano:

loading...
Loading...