Zdravlje

Sinusi i upala sinusa – uzrok, simptomi i lečenje

Šta su sinusi, kako izgledaju i čemu služe? Paranazalni sinusi su prostori ispunjeni vazduhom koji su smešteni unutar kostiju lobanje i kostiju lica. Oni se nalaze posred nazalne ili nosne šupljine i imaju razne funkcije, uključujući olakšavanje težine glave, navlaživanje i zagrevanje vazduha koji udahnemo i povećanje rezonance govora.

Takođe, oni služe kao neka vrsta zglobne zone koja štiti vitalne strukture ukoliko dođe do povrede lica.

U anatomiji se zna da postoje četiri skupa uparenih sinusa, a to su: maksilarni, frontalni, sfenoidni i etmoidni sinusi.

Šta je maksilarni sinus i gde se nalazi? Maksilarni sinus je najveći paranazalni sinus koji se nalazi inferiorno u odnosu na oči u maksilarnoj kosti. To je prvi sinus koji se formira u ljudskom organizmu i ispunjen je tečnosšću pri rođenju. On raste prema takozvanoj dvofaznoj šemi ili obrascu.

Prva faza se javlja od rođenja do treće godine života, a druga je smeštena u period od šeste do dvanaeste godine starosti. Najranija faza pneumatizacije je usmerena horizontalno i posteriorno, dok se kasnija faza nastavlja inferiorno prema maksilarnim zubima. Ovaj razvoj smešta podnožje sinusa mnogo ispod podnožja nosne šupljine.

Oblik sinusa je piramidalan, sa bazom duž nosnog zida i vrhom koji je bočno (lateralno) usmeren ka zigomi, tj. zigomatičnoj ili jabučnoj kosti. Prirodni ostijum maksilarnog sinusa je lociran u superironom delu medijalnog zida.

Anteriorni maksilarni sinusni zid čuva infraorbitalni nerv, koji prolazi kroz infraorbitalni kanal duž krova sinusa i šalje grane do mekog tkiva obraza.

Najtanji deo anteriornog zida je iznad očnjaka (canine fossa), što je idealno mesto za ulazak raznih vrsta bolesti i procesa u maksilarni sinus. Krov maksilarnog sinusa je zapravo podnožje orbite. Iza posteromedijalnog zida maksilarnog sinusa leži pterigopalatinska fosa, mali invertovani prostor koji čuva nekoliko veoma važnih neurovaskularnih struktura i koji komunicira sa nekolikim bazama u lobanji (foramina). Infratemporalna fosa leži iza posterolateralnog zida maksilarnog sinusa. Maksilarni sinus se snabdeva putem grana unutrašnje maksilarne arterije, koja uključuje infraorbitalne, alveolarne, veće palatalne i sfenopalatalne arterije. On je inervisan granama druge divizije trigeminalnog nerva, infraorbitalnog nerva i većeg palatalnog nerva.

Šta je frontalni sinus i gde se nalazi? Frontalni sinus se nalazi u prednjoj (frontalnoj) kosti superiorno od očiju, u čelu. Formira se uzlaznim pokretom anteriornih etmoidnih ćelija nakon druge godine života. Razvojno, ovo je poslednji sinus koji se pneumatizuje. Rast se pojačava u šestoj godini života i nastavlja se do kasnih tinejdžerskih godina. Frontalni sinusi su oblikovani kao levak sa svojom ostijom koja je smeštena u najzavisnijem delu šupljina.

Posteriorni zid frontalnog sinusa, koji odvaja sinus od anteriorne kranijalne fose, mnogo je tanji od anteriornog zida. Frontalni sinus je snabdeven od strane supraorbitalnih i frontalnih arterija oftalmičke arterije. Inervisan je supraorbitalnim i frontalnim nervima prve divizije trigeminalnog nerva.

Šta je sfenoidni sinus i gde se nalazi? Sfenoidni sinus potiče iz sfenoidne kosti u sredini glave. On ne izlazi iz nosne šupljine već iz nazalne embrionalne podloge. Sinus dostiže svoju punu veličinu u kasnim tinejdžerskim godinama. Sfenoidni sinus je varijabilno pneumatizovan i može se produžiti do velikog otvora (foramen magnum) kod nekih osoba.

Debljina zidova sfenoidnog sinusa je takođe varijabilna, sa anterosuperiornim zidom i krovom sfenoidnog sinusa koji su najtanje kosti. Sfenoidni sinus ostijum se nalazi na anterosuperiornoj površini sfenoidnog lica, obično medijalno u odnosu na superiornu turbinatu. Sfenoidni sinus je snabdeven sfenopalatalnom arterijom, izuzev planum sfenoidala koji je snabdeven posteriornom etmoidalnom arterijom. Inervacija sfenoidnog sinusa dolazi od grana prve i druge divizije trigeminalnog nerva.

Šta je etmoidni sinus i gde se nalazi? Etmoidni sinusi rastu iz etmoidne kosti, formirajući nekoliko različitih vazdušnih ćelija između očiju. Oni su kolekcija ćelija koje su ispunjene tečnošću pri rođenju, a koje rastu i pneumatizuju se do dvanaeste godine života. Etmoidne ćelije su u obliku piramida i podeljene su tankom septom. Ograničene su srednjom turbinatom medijalno i medijalnim orbitalnim zidom lateralno.

Etmoidni lavirint može se proširiti do orbite, lateralno i superiorno do sfenoida, iznad frontalnog sinusa i u krov maksilarnog sinusa. Etmoidni sinusi su snabdeveni anteriornim i posteriornim etmoidalnim arterijama iz oftalmičke arterije, kao i sfenopalatalnom arterijom iz terminalnih grana unutrašnje maksilarne arterije.

loading...

Funkcija paranazalnih sinusa

Klinički značaj paranazalnih sinusa je dobro poznat svima koji su imali hronični ili akutni sinusitis. Međutim, funkcionalni značaj ovog anatomskog regiona ostaje uglavnom nepoznat. Za sinuse se veruje da igraju brojne uloge, ali nikakve suštinske laboratorijske studije nisu potvrdile ni jednu od ovih hipotetičkih funkcija.

Prevladavajuće teorije sugerišu da paranazalni sinusi vrše sledeće funkcije:

  • vlaženje i zagrevanje udahnutog vazduha;
  • pružanje pomoći u regulaciji intranazalnog pritiska;
  • povećanje površinskog prostora olfaktornih membrana;
  • olakšavanje lobanje kako bi se održao odgovarajući balans glave ili asistiranje u flotaciji;
  • prenos rezonance glasa;
  • apsorpcija udarca u glavu;
  • učestvovanje u rastu lica;
  • postojanje u vidu evolucijskih ostataka beskorisnog vazdušnog prostora.

Kompletna funkcija paranazalnih sinusa verovatno nije opisana jednom teorijom, već je najverovatnije kombinacija nekoliko gore navedenih teorija.

Probaćemo da bliže objasnimo neke od ovih funkcija. Kada se kaže da sinusi olakšavaju lobanju, misli se na to da se mesto gde se spajaju lobanja i kičmeni stub nalazi više ka zadnjoj strani, pa da se uz pomoć šupljina, tj. sinusa koji su napunjeni vazduhom, umnogome olakšava težina koju nose kosti lica.

U isto vreme, angažovanost mišića koji se nalaze na zadnjoj strani vrata je takođe manja. Ipak, ovu funkciju ne možemo u potpunosti da uzmemo kao tačno objašnjenu, jer i neke životinje četvoronošci, koje imaju sinuse, nemaju isti problem sa težinom lobanje jer je njima glava na istoj osovini kao i kičmeni stub.

Kada je u pitanju ovlaživanje i zagrevanje udahnutog vazduha koje se odvija u sinusima i ovu teoriju možemo da okarakterišemo kao nedovoljno tačnu. Vazduh koji udahnemo, dolazi do sinusa, a tamo se zagreje, očisti od nepovoljnih čestica i navlaži, pa sinusi dođu kao neka vrsta kondicionera vazduha. Ipak, ako pogledamo anatomsku građu sinusnih ulaza, shvatamo da samo mali procenat vazduha uspe da prođe kroz ove otvore.

Teorija o tome da sinusi potpomažu ostale rezonantne šupljine u našem govornom aparatu i da od njih zavisi boja našeg glasa, takođe otpada. Kada su se vršile operacije sinusa prilikom kojih su šupljine bile punjene masnim tkivom, kod pacijenata nije dolazilo do bilo kakve promene u boji glasa.

Jedna od novijih teorija o ulozi sinusa jeste da oni služe kao regulatori mehanizma donjih disajnih puteva, a u vezi sa oslobađanjem azot monoksida. U sluzokoži sinusa se stvara azot monoksid koji ima regulatornu ulogu i koji se oslobađa u šupljinu nosa. Sve to ima veze sa regulacijom fiziologije donjih disajnih puteva.

Kakva je građa sinusne i nazalne sluznice?

Mukozni sloj ili sluznica koja se nalazi u sinusima i u nosu pripada trepljastom pseudostratifikovanom tipu. To bi značilo da su u kontaktu sa membranom baze sve ćelije epitela. Međutim, njihovo raspoređivanje nije jednako ako se posmatra visina. Drugačije rečeno, sve ćelije ne uspevaju da dotaknu površinu epitela svojim krovnim delovima. Zbog toga im se jedra nalaze takođe na različitim visinama i na prvi pogled to deluje kao da postoji nekoliko slojeva ćelija (odatle prefiks pseudo-lažni). Najvažnije ćelije po svojoj funkciji su takozvane peharaste ćelije. One proizvode sluz.

Takođe, važne su i trepljaste ćelije koje prenose stvorenu sluz, ali i sve ono što se nalazi u njoj (prljavština, prašina, itd.). Treplje na trepljastim ćelijama izgledaju kao mali bičevi, a ćelije se pokreću na dva različita načina, tj. u dve faze. Jedna faza je spora, a druga brza. U brzoj se sluz kreće, a u sporoj se sve vraća na početak.

Sluz u sinusima se sastoji iz dvostrukog sloja: gušći i ređi. Gušći sloj liči na želatinoznu masu i u ovom sloju se prenose čestice koje su se prilepile za sluz (bakterije, prašina, gljivice, i dr.). Ređi sloj služi samo za pokretanje trepljica.

Da bi se sinusi održavali, tj. da bi se regulisala njihova normalna fiziologija, potrebna je ventilacija sa drenažom sluzi, odnosno sekreta.

Šta sve može izazvati probleme sa sinusima?

Šta je to što može da dovede do problema sa sinusima? Naravno, sami sinusi nisu problem jer su oni samo obične šupljine ispunjene vazduhom koje prave sluz i na taj način sprečavaju ulazak prljavštine iz spoljne sredine. Koji bi mogli biti onda glavni “osumnjičeni” agensi koji dovode do problema sa sinusima? Ukoliko vam je tkivo u nosu otečeno zbog alergija, prehlade ili nečega iz spoljašnje sredine, onda to može da dovede do blokade u sinusnim prolazima. Tada vaši sinusi ne mogu da se dreniraju i onda pacijent oseća bolove. Uobičajeni problemi sa sinusima se mogu podeliti na nekoliko grupacija: blokade, ekstra sinus, devijacija nazalnog septuma, suženi sinusi, osetljivost sinusa i alergije.

Blokade sinusa ili zapušeni sinusi otprilike izgledaju ovako: svaki sinus ima uzanu tačku koja se zove ostijum ili prelazni prostor. To je otvor koji je odgovoran za drenažu. Ako se taj prolaz zapuši ili blokira iz bilo kog razloga, dolazi do nagomilavanja sluzi.

Dodatni ili ekstra sinus je pojava koja zahvata oko 10% ljudi. Ovaj dodatni sinus smanjuje prostor za prolaz mukusa.

Nosni septum ili tanak zid od kosti i hrskavice unutar nazalne šupljine koji razdvaja dva nazalna prolaza se obično nalazi po sredini nosa, pa tako podjednako razdvaja obe strane. Međutim, kod nekih ljudi se dogodi, zbog genetike ili zbog povrede nosa, da se taj zid iskrivi. To dovodi do toga da jedan prolaz bude veći od drugog. Devijacija nosnog septuma je jedan od razloga zbog čega pojedini ljudi imaju probleme sa sinusima. Devijacija takođe izaziva hrkanje.

Uski sinusi su još jedan razlog problema sa sinusima. Poneki pacijenti imaju varijacije u svojoj anatomiji, a te varijacije prave duže, uže puteve za prenos i drenažu sluzi.

Sinusna osetljivost i alergije su čest uzrok problema. Osoba može biti osetljiva na stvari iz okruženja i na određenu hranu. To zatim izaziva reakciju koja dovodi do oticanja u nosu.

Kako se štite sinusi?

Smanjivanje zapaljenja i sprečavanje problema može biti poboljšano ako sprovodite neke mere predostrožnosti kada je u pitanju zaštita sinusa. Na primer:

  • nanesite toplu, vlažnu krpu na svoje lice nekoliko puta dnevno kako biste otvorili prolaze u svojim nazalnim i sinusnim otvorima;
  • pijte dosta tečnosti kako biste smanjili proizvodnju sluzi;
  • inhalirajte se parom dva do četiri puta dnevno; sedite u kupatilu dok teče vruća voda iz tuša;
  • koristite nazalni fiziološki rastvor u spreju nekoliko puta dnevno;
  • ispirajte svoj nos slanim rastvorom;
  • nabavite ovlaživač prostorije kako biste učinili vazduh pogodnijim i kako biste otvorili svoje sinuse.

Ako su problemi sa sinusima povezani sa alergijama:

  • izbegavajte okidače alergijske reakcije;
  • koristite antihistamine i dekongestante ukoliko je potrebno;
  • razgovarajte sa svojim lekarom kako biste utvrdili da li su vam potrebni lekovi na recept, alergijske vakcine ili neka druga vrsta imunoterapije;
  • na posletku, ako su vaši problemi sa sinusima i dalje prisutni, možete se raspitati u svom zdravstvenom centru o prednostima i manama hirurške operacije kojom se čiste i dreniraju sinusi.

Infekcija sinusa ili sinusitis

Sinusna infekcija ili sinusitis i nije tako neuobičajeno stanje. Ono se odnosi na upalu sinusa i nazalnih prolaza.

Ovo su osnovni podaci o sinusitisu:

  • akutni sinusitis će obično potrajati nekoliko nedelja (manje od osam nedelja svakako) i dešavaće se nekoliko puta godišnje (2 do 3 puta);
  • hronični sinusitis će trajati duže od osam nedelja ili će se pojavljivati više od četiri puta u toku godine, sa simptomima koji mogu da traju i duže od dvadeset dana;
  • infekcija sinusa može da bude izazvana nekim virusom, potom alergijama, zagađivačima, gljivicama ili bakterijama;
  • simptomi sinusne infekcije će podrazumevati: bol ili osećaj pritiska u i oko očiju i jagodica, bolove u uhu, oticanje lica, nos koji curi ili je zapušen, kao i postnazalno curenje; takođe, simptomi mogu uključivati i vrtoglavicu, glavobolju, groznicu, upaljeno grlo, loš zadah, osetljivost zuba.

Sinusna infekcija ili sinusitis je dakle zapaljenje ili inflamacija sinusa i nazalnih pasaža. Ona može izazvati glavobolju, pritisak u očima, nosu, u čelu, na površini lica ili pak na jednoj strani glave. Osoba koju je zahvatio sinusitis može da ima kašalj, bolove u grlu, temperaturu, groznicu, zapušen nos sa gustim nazalnim izlučivanjem.

Koji su simptomi hroničnog sinusitisa?

Hronični sinusitis može imati mnoge slične simptome kao i akutni: bol i pritisak u čelu, na licu (obe ili jedna strana), oticanje, nazalna kongestija sa curenjem, glavobolja, itd.

Međutim, razlika je u tome što hronični sinusitis traje duže ili je sa mnogo jačim simptomima. Ljudi sa hroničnim sinusitisom mogu doživeti i:

  • bol koji se pogoršava kasno ujutru ili kada pacijent nosi naočari;
  • bol i pritisak se pogoršavaju kada se glava nagne napred;
  • hroničan bol u grlu i loš zadah;
  • hronična zubobolja ili pojačana osetljivost zuba;
  • povećana nelagodnost u licu tokom celog dana i pojačan noćni kašalj.

Šta uzrokuje sinusitis?

Akutni sinusitis obično prati neka virusna infekcija u gornjim delovima respiratornog sistema, ali i supstance koje izazivaju alergiju, kao i zagađivači, koji mogu takođe izazvati akutni sinusitis. Virusna infekcija oštećuje ćelije sinusne membrane, pa to dovede do upale. Membrana, tj obloga sinusne šupljine zadeblja i na taj način dovede do opstrukcije nazalnog pasaža. Ovaj pasaž povezan je sa sinusima. Opstrukcija ometa proces kojim se uklanjaju bakterije koje su normalno prisutne u nazalnom pasažu i bakterija počne da se umnožava i da napada sinusnu membranu. To uzrokuje simptome infekcije sinusa. Alergeni i zagađivači imaju sličan efekat.

Bakterije koje obično dovode do akutnog sinusitisa su streptokoke ili Streptococcus pneumoniae, Haemophilus influenzae i Moraxella catarrhalis. Ovi mikroorganizmi, zajedno sa Staphylococcus aureus i nekim anaerobima (bakterije koje žive bez kiseonika) su uključene i u hronični sinusitis.

Uzroci hronične sinusne infekcije

Pored virusa, bakterija, alergena i zagađivača i gljivice mogu biti uzrok hroničnog sinusitisa. Ovo je naročito prisutno kod ljudi koji pate od bolesti imunološkog sistema, kao što su AIDS, leukemija, neki oblici raka i dijabetes. Imunosupresivni lekovi takođe mogu povećati šanse za razvoj hroničnog sinusitisa.

Koji lekari specijalisti leče sinusne infekcije?

Lekar opšte prakse obično prvi izvrši dijagnozu sinusne infekcije.

Ako je sinusna infekcija ozbilja i hronična, onda se traži pomoć otorinolaringologa. Ukoliko se ispostavi da je sinusitis povezan sa alergijom, traži se stručna pomoć alergologa.

Još neke činjenice o simptomima sinusitisa

Klinički nalazi kod akutnog sinusitisa mogu uključivati sledeće:

  • bol u obrazima i širenje bola na frontalnu regiju ili zube koji se pojačava sa naprezanjem ili spuštanjem glave unapred;
  • crvenilo nosa, obraza ili kapaka;
  • osetljivost kada se pritisne podnožje frontalnog sinusa;
  • bol u pršljenovima vrata i potiljku;
  • postnazalno pražnjenje;
  • zapušen nos;
  • konstantno kašljanje i iritacija;
  • facijalni bol;
  • hiposmiju (smanjeno čulo mirisa).

Simptomi akutnog bakterijskog rinosinusitisa uključuju sledeće:

  • facijalni bol ili pritisak (naročito unilateralno);
  • hiposmiju i anosmiju (smanjenje čula mirisa i ukusa);
  • nazalno začepljenje;
  • nazalnu drenažu;
  • postnazalno curenje;
  • groznicu sa temperaturom;
  • kašalj;
  • zamor;
  • maksilarni dentalni bol;
  • zapušeno uho/pritisak u uhu.

Dijagnoza akutnog bakterijskog sinusitisa treba da bude predstavljena pod nekom od sledećih okolnosti:

  • prisustvo simptoma ili znakova akutnog rinosinusitisa 10 dana ili više nakon početka gornjih respiratornih simptoma;
  • pogoršanje simptoma i znakova akutnog rinosinusitisa u roku od 10 dana nakon početnog poboljšanja.

Sledeći znaci mogu biti primećeni na fizičkom pregledu pacijenta:

  • purulentna nazalna sekrecija;
  • purulentna posteriorna faringealna sekrecija;
  • mukozalna eritema;
  • periorbitalni edem;
  • osetljivost pogođenih sinusa;
  • facijalna eritema.

Hronični sinusitis je jedna od najčešćih hroničnih bolesti na zapadnoj hemisferi, koja pogađa osobe svih starosnih grupa. To je inflamatorni proces koji uključuje paranazalne sinuse i traje 12 nedelja ili duže. Literatura podržava činjenicu da je hronični sinusitis skoro uvek praćen istovremenim zapaljenjem nosnih disajnih puteva i često mu prethode simptomi rinitisa. Na taj način, termin hronični rinosinusitis je evoluirao kao termin koji preciznije opisuje ovo stanje.

Hronični rinosinusitis se može manifestovati kao jedan od tri glavna klinička sindroma: hronični rinosinusitis bez nazalnih polipa; hronični rinosinusitis sa nazalnim polipom i alergijski gljivični rinosinusitis. Ove klasifikacije imaju veliki značaj za  ispravnu terapiju.

Većina slučajeva hroničnog sinusitisa je samo nastavak neizlečenog ili nelečenog akutnog sinusitisa. Međutim, hronični sinusitis se obično manifestuje drugačije od akutnog sinusitisa. Simptomi hroničnog sinusitisa uključuju nazalnu zapušenost, postnazalno curenje, osećaj punoće u licu i naduvenosti i slabost.

Hronični sinusitis može biti neinfektivan i povezan sa alergijom, cističnom fibrozom, gastroezofagealnim refluksom ili izlaganjem zagađivačima iz životne sredine. Alergijski rinitis, nealergijski rinitis, anatomska opstrukcija i imunološki poremećaj su poznati faktori rizika za hronični sinusitis.

Medicinska terapija je usmerena na kontrolu predisponirajućih faktora, lečenje kontamitantnih infekcija, smanjenje edema sinusnih tkiva i olakšavanje odvođenja sinusnih sekreta. Cilj u hirurškom lečenju jeste da se ponovo uspostavi ventilacija sinusa i da se ispravi mukozalna opozicija kako bi se obnovio sistem mukocilijarnog sistema za čišćenje. Hirurška operacija nastoji da obnovi funkcionalni integritet zapaljenog mukozalnog sloja.

Simptomatsko lečenje sinusitisa

Simptomatska terapija može uključivati sledeće:

  • ovlaživač prostorije/isparivač;
  • tople kompresije;
  • adekvatnu hidrataciju;
  • prestanak pušenja;
  • balansiranu ishranu;
  • nenarkotičku analgeziju.

Antihistaminici se ne preporučuju i nisu dokazani kao korisni. Lokalni dekongestanti kao što je oksimetazolin mogu se koristiti za smanjenje edema mukoze. Da bi se sprečilo povratno zapušenje, ne bi trebalo da se koriste više od tri dana.

Terapija intranazalnim kortikosteroidima koja traje od 15 do 21 dan, može smanjiti trajanje simptoma u odnosu na placebo. Mometazon 200, 400 i 800 µg dvaput dnevno tokom 15 dana je uobičajeni režim, sa minimalnim štetnim efektima. Sistemski steroidi nemaju dokazane koristi kod sinusitisa.

Topikalni ipratropijum bromid 0.06% može biti korišćen za smanjenje rinoreje. Antihistaminici se nisu pokazali kao korisni u smanjenju nazalne kongestije; zapravo, oni mogu izazvati prekomerno isušivanje nazalne mukoze. Mukolitici, kao što je guaifenezin mogu biti iskorišćeni za male sekrecije, mada se nisu definitivno pokazali kao korisni.

Antimikrobna terapija sinusitisa

Antimikrobna terapija je osnova medicinskog lečenja sinusitisa. Izbor antibiotika zavisiće od toga da li je sinusitis akutan, hroničan ili ponavljajući. Izbor antibiotika trebalo bi da bude zasnovan na predviđenim efektima, troškovima i neželjenim dejstvima.

U klinički dijagnostikovanom akutnom sinusitisu, malo dokaza iz slučajnih, kontrolisanih slučajeva, podržava upotrebu antibiotika za lečenje akutnog sinusitisa. Antibiotici su, međutim, imali ulogu u lečenju akutnog maksilarnog sinusitisa koji se dijagnostikuje radiološki ili bakteriološki.

Antibiotici su indikovani za sinusitis koji se smatra bakterijskim, uključujući sinusitis koji je ozbiljan ili uključuje frontalne, etmoidne ili sfenoidne sinuse, jer je ova vrsta sinusitisa sklonija komplikacijama. Izgleda da su penicilini, cefalosporini i makrolidi podjednako efikasni. U tretmanu prve linije lečenja koji traje od 5 do 10 dana, preporučuje se 500 mg amoksicilina tri puta dnevno.

Jedna studija ukazuje na to da pojedinačna doza azitromicina od 2 g sa produženim oslobađanjem, može biti efikasnija od desetodnevnog kursa amoksicilina. Međutim, azitromicin nije dobar izbor za sinusitis jer se simptomi mogu poboljšati samo zbog antiinflamatorne efikasnosti agenta i zbog toga što on ima slabu efikasnost protiv S. pneumoniae i H. influenzae. Rizik od štetnih efekata trebalo bi da se odmeri u odnosu na ozbiljnost bolesti.

Obrasce bakterijske rezistencije treba takođe uzeti u obzir pri izboru antibiotika.

U vrlo retkim prilikama, sinusna infekcija se može proširiti i na kosti lica ili membranu koja pokriva mozak. Takođe, vrlo retko, sinusitis se može širiti i formirati džepove sa gnojem, što je poznato kao gnojni sinusitis.

Operacija sinusa

Cilj operacije jeste da drenira sinuse na taj način što će ukloniti blokade i izvaditi mukus. To može značiti uklanjanje:

  • inficiranog, otečenog ili oštećenog tkiva;
  • kosti kako bi se napravio veći otvor za drenažu mukusa iz sinusa;
  • polipa unutar nosa ili sinusa;
  • stranog objekta koji blokira nazalne ili sinusne pasaže (najčešće kod dece).

Hirurška operacija može biti jedino sredstvo za  pravilno dreniranje loše blokiranog, inficiranog sinusa. Međutim, ponekad se dogodi da operacija ne eliminiše sinusitis u potpunosti. Nekim ljudima je potrebna još jedna operacija.

Sponzorisano:

loading...
Loading...