Zdravlje

Tetanus vakcina – kad se daje, sastav, reakcije, nuspojave

Šta je tetanus – kako nastaje i ko ga izaziva? 

Tetanus ili u narodu poznatiji kao „zli grč“ je jedno od najtežih poznatih infektivnih oboljenja u medicini, a njegov izazivač je bakterija Clostridium tetani, koja u anaerobnim uslovima (uslovi bez prisustva kiseonika) proizvodi veliki broj toksina od kojih je najvažniji i najjači egzotoksin koji izaziva tetanus, a naziva se tetanospazmin.

Prema svom poreklu, tetanus spada u grupu takozvanih zoonoza (odnosno oboljenja kojima su glavni „rezervoar“ domaće i/ili divlje životinje), a čovek se zarazi bakterijama koje su u obliku spora prisutne u prašini, zemlji, zarđalim predmetima ili predmetima iz okoline.

Naime, spore tetanusa najčešće u organizam dospevaju nakon povreda (takozvane tetanogene rane), i svaku povredu uvek treba smatrati potencijalno „tetanogenom“ ukoliko postoji i osnovni minimum anaerobnih uslova, a koji su neophodni za stvaranje tetanospazmina.

Prilikom povređivanja, veoma lako može da dođe do stvaranja pomenutih anaerobnih uslova, jer u ranu dospevaju različite vrste mikroorganizama, koji veoma brzo i lako „potroše kiseonik“, i na taj način omogućavaju idealnu sredinu za nastanak tetanusne infekcije.

Ko može da oboli od tetanusa i koje su osnovne kliničke forme ovog oboljenja? 

Tetanus kao akutna infekcija, može da nastane u bilo kom uzrastu – od novorođenačkog doba, pa do doba pozne starosti; ipak se po svojoj učestalosti tetanusna infekcija najčešće javlja kod osoba starijih od 60. godine života.

Veoma je bitno napomenuti da od ove akutne infektivne bolesti, mogu da obole i nevakcinisane trudnice i/ili porodilje, ukoliko se porođaj obavi u uslovima koji nemaju minimum potrebne i propisane „aseptične“ sredine.

Oboljenje takođe ima i sezonski karakter, pa je tako tetanusna infekcija češća u vreme radova u polju (kada ratari nagaze na neki predmet ili se povrede oruđima); ratni uslovi su takođe bili poznati po visokoj učestalosti nastanka i visokoj smrtnosti od tetanusnih infekcija; međutim, kako je već napomenuto oboljenje može nastati i sporadično jer je svaka rana potencijalno tetanogena (i promrzline, i opekotine, i saobraćajne povrede, i plitke sekotine ili ubodne rane).

Tetanus je infekcija koja je po pravilu dosta češća u nerazvijenim zemljama ili zemljama u razvoju, ali se može javiti i u socijalno i ekonomski veoma razvijenim područjima u kojima postoji visok procenat populacije koji nije obuhvaćen obaveznom imunizacijom protiv tetanusa.

I u današnje vreme, postoji iznenađujuće visok procenat smrtnosti od tetanusa – tako kod generalizovane forme oboljenja, smrtnost iznosi i preko 50%; sa druge strane smrtnost od neonatalne i ginekološke forme tetanusa iznosi neverovatnih 80-90% slučajeva.

Kliničke forme tetanusa

U kom kliničkom obliku će se infekcija sporama Clostridiuma tetani ispoljiti, zavisi od velikog broja faktora, a pre svega – od toga da li je osoba vakcinisana protiv tetanusa ili nije; od vrste lokalizacije i obima povrede; od dužine inkubacije i opšteg stanja organizma; od uslova za razvoj anaerobne sredine i količine egzotoksina koji se u rani odnosno povredi produkuje.

loading...

Osnovne kliničke forme tetanusne infekcije su:

1) Generalizovana forma tetanusa – koja je i najčešći oblik oboljenja i ispoljava se ili nastankom samo toničkih i/ili toničkih i paroksizmalnih grčeva poprečno prugastih mišića;

2) Ginekološka forma tetanusa – predstavlja dosta težak i veoma smrtonosan oblik oboljenja (posebno ako nije obavljena obavezna imunizacija, odnosno ako su žene nevakcinisane); kako je već prethodno napomenuto, ovaj oblik oboljenja najčešće nastaje u slučaju da su ginekološke intervencije (u prvom redu abortusi) ili porođaj, obavljeni u nesterilnim i nehigijenskim uslovima (najčešće priručnim sredstvima i van porodilišta odnosno bolničkih ustanova);

3) Neonatalna forma tetanusa odnosno tetanus kod novorođenčadi – od ovog oblika tetanusa obolevaju novorođenčad nevakcinisanih majki, naročito ukoliko su deca rođena u uslovima koji ne ispunjavaju ni minimum asepse, ili ukoliko je došlo do neadekvatne obrade i posledične infekcije popčane vrpce; smrtnost kod ovog oblika bolesti je veoma visoka i nekada je praktično 100% i nastaje odmah nakon porođaja;

4) Jatrogena odnosno hirurška forma tetanusa – je jedna od ređih formi oboljenja, ali sa visokom stopom smrtnosti; ovakva tetanusna infekcija nastaje ukoliko se operativni zahvati obavljaju u nesterilnim uslovima ili pak u nekim vanrednim situacijama (kakvi su prethodno pomenuti ratni uslovi; uslovi elementarnih nepogoda ili prirodnih katastrofa – zemljotresi, poplave, požari), a ulazno mesto infekcije u ovim slučajevima predstavlja sama hirurška rana;

5) Lokalizovana forma tetanusa – je najlakša ali i najređa forma oboljenja i nastaje obično posle povreda na donjim i/ili gornjim ekstremitetima; generalizacija lokalne forme bolesti je retka, a lokalni tetanus se najčešće javlja ili kod nepotpuno imunizovanih osoba ili kod osoba koje nisu na vreme revakcinisane;

6) Cefalična forma tetanusa – predstavlja jednu vrstu lokalizovane tetanusne infekcije, kada se ulazna tetanogena rana nalazi u predelu lica i/ili glave; kod ove forme oboljenja je moguća generalizacija i samim tim pogoršanje bolesti i povećanje procenta smrtnog ishoda

Klinička slika tetanusne infekcije

Tetanus je dobio ime od grčke reči tetanos, a što u prevodu znači zategnutost – pa je prema tome i dominantan nalaz u kliničkoj slici tetanusne infekcije grč odnosno spazam poprečno-prugastih mišića.

Vreme koje prođe od nastanka povrede, pa do pojave prvih kliničkih manifestacija bolesti (a koje se naziva inkubacioni period), po pravilu iznosi oko 1-2 nedelje (inkubacioni period je važan, jer ima i veoma veliki prognostički značaj – ukoliko je inkubacija kraća od 7 dana, znači da je u pitanju najverovatnije takozvani hipertoksični oblik tetanusa, sa visokom stopom smrtnosti i veoma neizvesnom, ali po pravilu iz kliničke prakse – jako lošom prognozom).

Tetanusni grčevi mogu da budu stalni odnosno tonički, ili pak povremeni odnosno paroksizmalni; kod generalizovanih oblika tetanusne infekcije mogu se istovremeno javiti obe vrste mišićnih grčeva.

Stalni (tonički) grčevi – kako im i samo ime kaže traju veoma dugo (nedeljama), mogu da se jave kod svih pobrojanih formi oboljenja i nikada spontano odnosno sami od sebe ne „popuštaju“.

Povremeni (paroksizmalni) grčevi poprečno-prugaste muskulature – prevashodno se javljaju kod teških oblika tetanusne infekcije; ovakvi grčevi mogu da budu različite jačine i trajanja; nastaju obično naglo ili akutno, bilo spontano bilo na neki spoljni stimulus (toplota, hladnoća, dodir, svetlost);

najteža i po život najopasnija vrsta paroksizmalnih tetanusnih grčeva, jesu takozvani spazmi mišića grkljana i ždrela, a koji mogu dovesti do smrtnog ishoda zbog naglo nastale opstrukcije disajnih puteva;

ako paroksizmalni grčevi zahvate mišiće leđa, pacijenti se nalaze u položaju opistotonusa – položaj sa veoma jako i neprirodno unazad izvijenim leđima.

Trizmus – predstavlja po definiciji, bolni grč mastikatorne muskulature vilica (mastikatori su mišići koji ušestvuju u žvakanju i govoru), koji otežava otvaranje usta (ograničeno je otvaranje usta na 1-2 cm), i samim tim sprečava adekvatno unošenje hrane; otežava i žvakanje i govor.

„Risus sardonicus“ – nastaje širenjem bolnog grča sa mastikatorne na mimičnu muskulaturu (mišići lica koji između ostalog, učestvuju u formiranju takozvane facijalne ekspresije) – koji karakterišu nabrano čelo; „bolni osmeh“ koji licu daje ciničan izgled; i poluzatvorene odnosno „žmireće“ oči; otežan je govor ali i disanje.

Grčevi se sa predela lica, „spuštaju“ na mišiće vrata, grudnog koša i ekstremiteta koji postaju hipertonični.

Dijagnoza tetanusne infekcije 

Dijagnoza tetanusa se postavlja na osnovu anamnestičkih podataka o povređivanju i na osnovu karakteristične kliničke slike – pomenutih grčeva poprečno-prugaste muskulature, postojanja trizmusa (koji je tipičan nalaz kod obolelih od tetanusa) i nalaza „risus sardonicusa“.

Prevencija tetanusne infekcije – aktivna i pasivna imunizacija 

Prevencija nastanka tetanusne infekcije, se može postići aktivnom imunizacijom (vakcina protiv tetanusa) i pasivnom imunizacijom (seroprofilaksa)

  1. Vakcinacija – aktivna imunizacija protiv tetanusa 

Jedna od najefikasnijih mera zaštite od tetanusa je primena vakcine, a koja spada u obaveznu imunizaciju i sprovodi se prema godišnjem kalendaru vakcinacije, a koji je propisan od strane SZO (Svetske Zdravstvene Organizacije).

Kada je vakcinacija sprovedena kompletno, zaštita traje 10 godina, a tada se vrši revakcinacija jednom dozom vakcine.

Vakcina protiv tetanusa, spada u grupu takozvanih anatoksičnih vakcina – sredstava za obaveznu imunizaciju koja u svom sastavu sadrže detoksikovane toksine izazivača oboljenja odnosno anatoksine ili toksoide.

U našoj sredini, vakcinacija protiv tetanusa se sprovodi kombinovanim vakcinama protiv difterije-tetanusa-pertusisa (Di-Te-Per); difterije i tetanusa (Di-Te-Al i Di-Te-Al pro adults); kao i sama vakcina protiv tetanusa za odrasle osobe (Te-Al).

Skraćenica Al, predstavlja podlogu – aluminijum fosfat ili alaun, na koji su „adsorbovane“ aktivne komponente, odnosno detoksikovani toksini.

Kalendar obavezne vakcinacije protiv tetanusa 

Aktivna imunizacija se prema kalendaru obavezne imunizacije, sprovodi kod odojčadi, predškolske dece, školske dece, i odraslih osoba:

1) Primovakcinacija protiv tetanusa se obavlja u uzrastu od 3 meseca Di-Te-Per kombinovanom vakcinom;

Di-Te-Per vakcina se daje u 3 doze, u razmaku od najmanje 6 nedelja;

2) Prva revakcinacija protiv tetanusa – obavlja se kod dece u 2. godini života, takođe primenom pomenute Di-Te-Per vakcine;

3) Sledeća revakcinacija protiv tetanusa se obavlja u 7. godini života, a vakcina je Di-Te-Al;

4) Zatim sledi revakcinacija u 14. godini života, vakcinom Di-Te-Al pro adults (predstavlja vakcinu za odrasle, a koja u sebi sadrži manji broj takozvanih jedinica difteričnog anatoksina);

5) Sa uzrastom od 18. godine, vrši se revakcinacija jednom dozom vakcine Te-Al, i ona se ponavlja na svakih narednih 10 godina;

Svaka revakcinacija se vrši jednom dozom odgovarajuće vakcine, a vakcine se po pravilu aplikuju intramuskularno u zadnju stranu nadlaktice.

  1. Pasivna zaštita od tetanusa – seroprofilaksa 

Pasivna zaštita se sprovodi kod onih osoba koje nikada nisu vakcinisane protiv tetanusa (nemaju aktivni imunitet), a došlo je do njihovog povređivanja, a koristi se ili takozvani antitetanusni životinjski serum – koji pripada grupi antitoksičnih seruma koji sadrže antitela prema tetanusnom toksinu ili pak humani antitetanusni imunoglobulin.

Seroprofilaksa protiv tetanusa se dakle, prema takozvanom pravilniku o obaveznoj imunizaciji sprovodi kod – svih povređenih osoba koje nikada nisu vakcinisane protiv tetanusa; kod osoba koje su nepotpuno vakcinisane (preskočena neka revakcinacija); kada ne postoji apsolutno nikakva medicinska dokumentacija, iz koje bi se moglo zaključiti da li je osoba vakcinisana protiv tetanusa; ili pak ukoliko je od poslednje vakcinacije / revakcinacije prošlo više od punih 10 godina.

  1. Zaštita povređenih lica od tetanusa

Zaštita povređenih osoba od tetanusa, se sprovodi pre svega u zavisnosti od takozvanog vakcinalnog statusa povređene osobe (da li je osoba vakcinisana ili nije, i ako jeste koliko je vremena prošlo od poslednje vakcinacije pa do nastanka povrede), a može da bude ili aktivna ili kombinovana aktivno-pasivna zaštita.

Odmah nakon što se postavi dijagnoza tetanusne povrede (odnosno u praksi, kod svih povređenih lica, jer svaku ranu treba smatrati potencijalno tetanogenom, a kako je već više puta u tekstu i naglašeno), nakon što se rana hirurški obradi, povređenoj osobi treba dati oko 500 jedinica antitoksičnog tetanusnog seruma uz istovremenu primenu prve doze vakcine protiv tetanusa.

U retkim slučajevima kada se seroprofilaksa ne sprovede na vreme (odnosno kada od momenta povređivanja prođe vreme duže od 24 h), potrebno je da se da dupla doza antitetanusnog seruma.

Vakcina se povređenim osobama daje u tri doze – prva doza se daje odmah nakon povrede; sledeća doza vakcine se daje nakon mesec dana; poslednja treća doza vakcine se daje nakon godinu dana od povređivanja.

Vakcina treba da bude prilagođena odgovarajućem uzrastu (zavisno da li je povređeno dete ili odrasla osoba), a obično se aplikuje intramuskularno u predeo deltoidnog mišića.

– Ako je osoba redovno vakcinisana protiv tetanusa, a do povrede je došlo u prvoj godini nakon vakcinacije, nije potrebno davati novu dozu vakcine, već samo dobro „obraditi“ povredu tj ranu, odnosno izvršiti pomenutu primarnu hiruršku obradu rane.

– Kada je osoba redovno vakcinisana protiv tetanusa, ali se povredila nakon perioda većeg od godinu dana od vakcinacije, a kraćeg od 10 godina od vakcinacije – daje se jedna doza vakcine protiv tetanusa, i ne sprovodi se pasivna imunizacija (odnosno ne vrši se seroprofilaksa).

– Kada je prošlo preko 10 godina od poslednje vakcinacije ili revakcinacije, daje se jedna doza vakcine (intramuskularno u deltoidni mišić) i sprovodi se pasivna imunizacija sa oko 250 ij tetanusnog imunoglobulina (koji se daje intramuskularno, u suprotnu ruku od one u koju se daje doza vakcine).

Po pravilu se tetanogene infekcije uvek „pokrivaju“ i primenom antibiotika (posebno ako je od povrede prošlo više od 12 h, odnosno kada su u pitanju takozvane „stare“ povrede), a zbog mogućih teških i potencijalno letalnih komplikacija – atelektaza i/ili teška pneumonija (zapaljenje pluća); poremećaji srčanog ritma, ishemijska bolest (tj infarkt) miokarda i akutna srčana insuficijencija; akutna insuficijencija bubrega; komplikacije na koštano-zglobnom i mišićnom sistemu.

Smatra se da je u slučaju povrede, a u cilju smanjivanja komplikacija i stope smrtnosti od tetanusa, uvek bolja kombinovana aktivno-pasivna zaštita od same seroprofilakse (pasivne imunizacije).

Sponzorisano:

loading...
Loading...