Zdravlje

Uganuće zgloba noge, šake – uzrok, simptomi i lečenje

Povrede zgloba šake i skočnog zgloba su dosta česte, a najčešće se događaju i u kliničkoj praksi sreću luksacije (uganuća, iščašenja) zgloba šake.

Vrste luksacije zgloba šake 

U zglobu šake se može javiti jedna od tri vrste uganuća odnosno luksacija zgloba, a to su:

1) Karpometakarpalna luksacija – je na prvom mestu po učestalosti uganuća zglobova šake, a najčešće je u pitanju uganuće 1. metakarpofalangealnog zgloba.

Dijagnoza uganuća se postavlja na osnovu kliničke slike, a koja podrazumeva izražen otok, veoma jak bol, kao i nemogućnost pokretanja zgloba (odnosno smanjenje njegove funkcionalne sposobnosti), i veoma izražen krvni podliv odnosno hematom koji je obično lividne tj modro-plave boje.

Potvrda dijagnoze se dobija pregledom radiografije zgloba šake.

Terapijski pristup podrazumeva pre svega manuelnu repoziciju zgloba trakcijom (naglim povlačenjem), naravno od strane specijaliste ortopedije, a zatim i postavljanje imobilizacije od gipsa, a koja treba da traje najmanje oko 4-6 nedelja, kako bi se za to vreme obezbedilo srastanje i povređenih mekih tkiva (mišića, tetiva i ligamenata).

Ostali karpometakarpalni zglobovi (pored navedenog prvog), najčešće budu luksirani u saobraćajnim nezgodama (kod motociklista), tučama ili udarcima u čvrste predmete (prilikom pada na šaku, kada često može da dođe i do nastanka preloma), i reponiraju se na isti način kao i povreda prvog MCM zgloba šake (oporavak traje u proseku oko 6. nedelja, uz imobilizaciju gipsom ili longetom).

Kao efikasan prirodnik lek kod luksacije zglobova (kako šake tako i skočnog zgloba), mogu se primeniti hladne obloge od leda ili rastvor od krupne morske soli, koji smanjuju otok i do neke mere ublažavaju bolove;

2) Metakarpofalangealna luksacija – najčešće se javlja dorzalna luksacija tj iščašenje, a koje može da bude prosto ili složeno, i najviše su pogođeni 2. ili 5. metakarpofalangealni zglobovi šake; razlika je u tome što se prosta luksacija lako i jednostavno reponira (mada se kod nestručne repozicije, može od prostog uganuća veoma lako „napraviti“ složena luksacija);

kod složene dorzalne metakarpofalangealne luksacije, najčešće nije dovoljna repozicija, već je u najvećem procentu slučajeva neophodna hirurška intervencija;

3) Interfalangealna luksacija – je uganuće zglobova prstiju (češće proksimalnih nego distalnih zglobova), i po praviliu je najčešće takođe dorzalna, a obično je veoma jednostavna kako za dijagnozu, tako i za lečenje;

loading...

Sanacija ovog tipa luksacije, podrazumeva specijalistički pristup (angažovanje specijaliste ortopedije), i to najpre takozvanu hiperekstenziju (istezanje) povređenog prsta, zatim trakciju (odnosno naglo povlačenje i nameštanje zgloba).

Imobilizacija zgloba traje nekoliko dana, a nakon oporavka se sprovodi fizikalni tretman, odnosno postepeno se započinju pokreti u zglobu.

Uopšteno gledano, dijagnoza uganuća zglobova šake se postavlja na osnovu karakteristične kliničke slike, a koja (kako je napred već i opisano) podrazumeva otok, bol, poremećaj funkcije zgloba i krvni podliv (hematom);

svaka klinička dijagnoza se neizostavno potvrđuje jednostavnom  radiografijom odgovarajućeg zgloba, a kako se eventualno ne bi previdele teške posledice u vidu preloma.

Traumatska luksacija (iščašenje) zgloba kolena 

Ova povreda kolenog zgloba je dosta retka, ali zato veoma teška i sa kliničkog i sa prognostičkog aspekta.

Traumatsko uganuće kolenog zgloba, pripada takozvanoj grupi „urgentnih tj hitnih stanja“ u medicinskoj praksi, jer je po pravilu praćeno i ozbiljnim povredama krvnih sudova i nervnih elemenata, a koji se nalaze u poplitealnoj jami kolena.

Pored navedenih struktura, kod traumatskog uganuća kolenog zgloba, nastaju i teške povrede kolenog meniskusa, tetiva, ligamenata i mišića, čak do nivoa njihovog kidanja.

Ovakav tip uganuća kolenog zgloba, najčešće je uzrokovan teškim traumama u saobraćajnim nezgodama; teškim i obimnim sportskim povredama; direktnim dejstvom jake sile na zglob kolena (prilikom jakog udarca ili kod padova sa velike visine).

Kliničke manifestacije traumatskog uganuća kolenog zgloba su veoma teške i praćene su pojavom veoma jakih bolova, izraženim otokom zgloba i njegovom teškom deformacijom, sa potpunim gubitkom funkcionalnog integriteta.

U kliničkoj slici se kod ove vrste uganuća kolenog zgloba, u više od polovine pacijenata nalazi povreda poplitealne arterije (arterije kolene jame), a kod oko trećine pacijenata je povređen i nervus peroneus.

Ovaj tip luksacija kolenog zgloba može da bude prednji (najčešći je, i javlja se kod oko 30-50% pacijenata); zadnji tip luksacije; rotacioni tip luksacije (kada neka jaka sila deluje na spoljašnju ili pak na unutrašnju stranu kolenog zgloba, sa posledičnom rotacijom potkolenice); i lateralni ili medijalni tip luksacije.

Za dijagnozu traumatske luksacije kolenog zgloba, pored kliničkih manifestacija, neophodna je i radiografija zgloba kolena, a kako bi se iaključilo postojanje eventualno pridruženih preloma odnosno patoloških fraktura. Procena stepena oštećenja mekotkivnih struktura u kolenom zglobu, može se precizno utvrditi primenom nuklearne magnetne rezonance (NMR).

Terapijski pristup podrazumeva pre svega hitnu repoziciju (nameštanje) zgloba kolena, koju mora da izvrši stručno lice, i koja je sama po sebi veoma bolna. Uspešnost izvedene repozicije je uvek neophodno potvrditi u aktu radiografije kolenog zgloba, i ukoliko nema nikakvih pridruženih povreda nerava ili pak krvnih sudova, sprovodi se konzervativno lečenje zgloba – odnosno imobilizacija kolena, koja traje oko 12 nedelja.

Hirurški tretman kod traumatske luksacije kolenog zgloba je indikovan u situacijama kada – nije moguća zatvorena repozicija zgloba; kada postoji povreda vaskulnih ili nervnih struktura; kada dođe do takozvane „interpozicije“ mekih tkiva između koštanih struktura; ili kada postoji otvorena luksacija kolenog zgloba kao posledica traume.

Jedna od najtežih komplikacija traumatskog uganuća kolenog zgloba, jeste amputacija potkolenice, i ona se javlja dosta često – u čak 85% slučajeva, a pre svega onda kada se sa repozicijom „zakasnilo“, odnosno kada je ona izvršena nakon 8h ili pak dužeg vremenskog perioda nakon povrede zgloba.

Skočni zglob – anatomija 

Kako bi se mogle u pravom smislu te reči, dovoljno razumeti patološke promene, a pre svega uganuća skočnog zgloba (koja predstavljaju jednu od najčešćih povreda lokomotornog odnosno koštano-zglobnog aparata uopšte), potrebno je makar se u najosnovnijem obliku upoznati sa složenom anatomijom ovog dela tela.

Pre svega, sa hirurškog aspekta, postoje praktično „dva skočna zgloba“ – gornji i donji:

– gornji skočni zglob (articulatio talocruralis) – izgrađen je od tela skočne kosti i distalnih delova tibije i fibule (narodno poznatije kao golenjače i žbice);

pomenuti zglob ima veoma jake bočne veze koje mu sa jedne strane značajno ograničavaju pokretljivost, ali ga sa drugog aspekta u velikoj meri štite od povreda, a pre svega od luksacija; gornji skočni zglob je struktura u kojoj se mogu obavljati samo dve vrste pokreta a to su – pokreti plantarne i pokreti dorzalne fleksije;

– donji skočni zglob (articulatio suptalaris) – predstavljen je spojem petne kosti i skočne kosti i u njemu se obavljaju pokreti pronacije i supinacije (bukvalno prevedeno uvrtanja i izvrtanja);

Sa druge strane, kada se skočni zglob sagleda kao jedna jedinstvena celina, on pripada veoma složenoj anatomskoj grupaciji takozvanih kuglastih zglobova, i u njemu se obavljaju veoma složeni i obimni pokreti.

Među povredama skočnog zgloba kao celine, najčešće su već pomenute luksacije odnosno uganuća, a za kojima slede veoma česti prelomi maleolusa (a koji se veoma često javljaju udruženo sa uganućima skočnog zgloba).

Uganuća odnosno distorzione povrede skočnog zgloba

Kada se govori o uganućima skočnog zgloba, obično se misli da su u pitanju veoma teške i obimne povrede, a zbog njegove prethodno navedene složene anatomske građe.

Kako je prethodno napomenuto, povrede skočnog zgloba u smislu njegove luksacije odnosno distorzije (pre svega I i II stepena), apadaju u najčešće povrede koštano-zglobnog sistema uopšte.

Sa druge strane, ukoliko dođe do takozvanih distorzionih povreda III stepena, a koje su praćene i veoma teškim povredama ligamenata (do nivoa njihovo traumatskog kidanja), i koje za posledicu mogu imati stalnu nestabilnost i bespovratni gubitak funkcije skočnog zgloba (kao veoma važnog antigravitacionog i nosećeg zgloba cele težine čovečijeg tela), klinička slika povrede je mnogo teža, a terapijski pristup mnogo ozbiljniji i prognoza neizvesnija.

Kada nastaje uganuće skoćnog zgloba? 

Uganuća zglobova uopšte, nastaju u situacijama kada se prilikompokreta u nekom zglobu, pređe fiziološka granica koja je određena okolnom zglobnom kapsulom i mekotkivnim strukturama, odnosno kada amplituda pokreta u nekom zglobu postane prekomerna, i dovede do značajnog oštećenja mekih tkiva koja okružuju zglob.

Uganuća skoćnog zgloba su najčešće uzrokovana sportskim povredama, padovima ili pak hodanjem po nekoj površini koja nije dovoljno ravna (kakve su na primer stepenice ili ivičnjak), i kada dođe do laički rečeno, takozvanog „izvrtanja“ odnosno „iskretanja“ skočnog zgloba.

Klinička slika uganuća skočnog zgloba – podrazumeva pre svega nastanak otoka i krvnog podliva odnosno hematoma, povređeni skočni zglob je ograničeno pokretan i veoma bolan (tako da na prvi pogled distorzije ovog zgloba mogu lako da se pomećaju sa njegovim prelomima).

Za potvrdu dijagnoze i utvrđivanje stepena uganuća, neophodna je radiografija skočnog zgloba; radiografski pregled takođe pomaže da se uganuće diferencira od prelomnih povreda odnosno fraktura (koje često mogu da budu pridružene uz luksaciju, a kako je prethodno već i napomenuto).

Terapijski pristup uganućima skočnog zgloba, zavisi pre svega od njegovog stepena:

– tako se distorzione povrede I i II stepena najpre saniraju lokalnim hlađenjem zgloba, zatim njegovim utezanjem zavojem, i strogom imobilizacijom do potpunog povlačenja pobrojanih lokalnih simptoma odnosno kliničkih manifestacija;

– sa druge strane, distorzione povrede skočnog zgloba III stepena, zahtevaju imobilizaciju koja traje u proseku oko 8 nedelja, odnosno do potpune „stabilizacije“ zglobne strukture;

iako veoma retko, kod ove vrste povreda može biti indikovana i hirurška intervencija (operativno rekonstruisanje pokidanih ligamenata i tetiva) ukoliko ne pomogne konzervativni tretman.

Ukoliko se distorzione povrede III stepena samo „zaleče“ odnosno ne izleče se do kraja i „kako treba“, može da nastane hronična nestabilnost skočnog zgloba ili takozvani – „pozitivan znak prednje fioke“.

Sponzorisano:

loading...
Loading...