Zdravlje

Šta je inkontinencija kod žena i muškaraca – značenje, simptomi i lečenje

Šta je urinarna inkontinencija?

Prema stručnoj medicinskoj definiciji, urinarna inkontinencija predstavlja stanje nevoljnog mokrenja, odnosno nemogućnost voljnog zadržavanja (tj retencije) urina u mokraćnoj bešici.

Normalna enureza, odnosno sposobnost voljnog mokrenja, uspostavlja se kod dece uzrasta od 5.-6. godine života, i svako umokravanje koje se javi posle pomenutog životnog doba smatra se patološkom pojavom i potrebno je tražiti njegov osnovni uzrok (koji može biti organski, funkcionalni ili pak psihogeni).

Sama po sebi urinarna inkontinencija je mnogo češća kod starijih osoba u odnosu na dečiji uzrast, a smatra se da dva puta češće od ovog poremećaja pate žene u odnosuna muški pol (a što se povezuje pre svega sa anatomskom građom ženskog genitalnog i urinarnog trakta, i lakšim nastankom urinarnih infekcija kod žena).

Nastajanje promena na urinarnom traktu do kojeg normalno „dolazi“ sa godinama, može dovesti do ovog dosta čestog medicinskog problema, a o kome se iz više razloga ne tako rado i ne toliko često govori. Sama činjenica da neka starija osoba nije sposobna da kontroliše svoju sopstvenu sposobnost mokrenja, i da veoma često mora da nosi pelene ili uloške za odrasle (nekada čak i kesu u koju se urin prazni preko svojevrsnog katetera) stvara različite vidove psiholoških trauma, stresnih stanja, izolacije i upadanja u depresiju.

Osnovne vrste urinarne inkontinencije

Postoji više tipova odnosno podela stanja inkontinencije, prema morfološkim osobinama, kliničkim manifestacijama ili pak prema patofiziološkim kriterijumima odnosno mehanizmima.

Tako urinarna inkontinencija može da bude:

– povremena (intermitentna) ili stalna urinarna inkontinencija – povremena inkontinencija se odlikuje najčešće svešću o urgentnosti i potrebi za mokrenjem, ali se veoma često dešava da pacijent ne stigne na vreme do toaleta;
sa druge strane stalna inkontinencija ili takozvano prelivanje urina iz mokraćne bešike, zahteva nošenje pelena za odrasle, jer urin stalno „curi“ ili „kaplje“ iz mokraćne bešike;

– svesna i nesvesna urinarna inkontinencija – zadržavanje urina u mokraćnoj bešici je voljna odnosno svesna radnja, tako da ukoliko pacijent svesno nije u stanju da zadrži urin, poseduje istovremeno i svest o postojanju problema, i obratiće se izabranom lekaru kako bi se otkrio eventualni uzrok poremećaja, i problem inkontinencije se pokušao rešiti njegovim uklanjanjem;

Sa druge strane, nesvesno umokravanje, generalno se najčešće sreće kod pacijenata koji su stari; dementni; imaju neki od poremećaja sfinktera (uretre ili mokraćne bešike); kod pacijenata koji su u besvesnom stanju; kod neuroloških poremećaja; i kod epileptičara;

– prolazna i trajna urinarna inkontinencija – stanje prolazne imkontinencije obično je prisutno kod pacijenata sa urinarnom infekcijom; sa urolitijazom i/ili nefrolitijazom; kod pacijenata u stanju delirijuma; kod upotrebe nekih farmaceutskih sredstava; kod alkoholičara; kod infekcija genitalnog trakta (posebno kod žena); kod dugotrajne opstipacije i kod nekih psihijatrijskih i neurogenih poremećaja;

Trajna inkontinencija nastaje kao posledica poremećaja sfinktera; kod poremećaja mišića detrusora uretre; kod neurogenih poremećaja mokraćne bešike; kod povreda lumbalnog i/ili sakralnog dela kičmenog stuba; kod Alchajmerove bolesti;

loading...

– funkcionalna i organska urinarna inkontinencija – kod funkcionalne inkontinencije ne postoji neki organski uzrok odnosno oboljenje urinarnog trakta koje dovodi do samog poremećaja, već se obično radi o pacijentima sa poremećajem stanja svesti; nepokretnim pacijentima koji su preživeli moždani udar ili pak o psihijatrijskim pacijentima sa poremećajem kognitivnih funkcija;

Organska inkontinencija urina, ima u svojoj osnovi poznat organski uzrok odnosno oboljenje ili patološko stanje koje je do pomenutog poremećaja i dovelo (a o kojima će u nastavku teksta biti više reči)

Osnovni uzročni (etiološki) faktori nastanka urinarne inkontinencije kod odraslih

Mokraća se unutar mokraćne bešike zadržava do voljnog akta mokrenja zahvaljujući ravnotežnom i sinergističkom delovanju dve grupe mišića – unutrašnjeg i spoljašnjeg sfinktera (koji su kontrahovani) i mišića detrusora uretre (koji je relaksiran).

Onog momenta kada poraste pritisak unutar mokraćne bešike, šalju se aferentni signali u više nervne centre (pošto je u pitanju voljna radnja, a što je već više puta i napomenuto), i dolazi do povratne informacije o potrebi za mokrenjem koja relaksira sfinktere i dovodi do kontrakcije mokraćne bešike, čime se urin izbacuje u spoljnu sredinu.

Prema prethodno navedenim patofiziološkom mehanizmima mokrenja, jasno je da su osnovni uzroci urinarne inkontinencije pre svega vezani za – patološko povećanje pritiska u mokraćnoj bešici; poremećaj funkcije sfinktera (u smislu njihove smanjene funkcionalne sposobnosti); neurogena mokraćna bešika; slabost donjeg dela karličnog zida nakon porođaja kod žena i funkcionalna inkontinencija (o kojoj je već bilo reči, a koja nema poznati organski uzrok).

Najčešći etiološki faktori koji dovode do urinarne inkontinencije su:

1) patološko povećanje pritiska u mokraćnoj bešici – a koje nastaje kao rezultat ili posledica sledećih stanja ili oboljenja – nadražaja mokraćne bešike i njene hiperreaktivnosti (koja je praćena urgencijom i učestalim mokrenjem, kao i nokturijom tj pojavom noćnog mokrenja), a koji nastaje kod infekcije urotrakta i same bešike (cistitis), kamena ili peska u mokraćnim putevima ili pak kod tumora (karcinoma) mokraćne bešike;

kao rezultat neurogene mokraćne bešike (koja nastaje kao posledica poremećaja u CNS-u);

kod neuroloških oboljenja, koja remete funkciju eferentnih vlakana, koja iz mozga nose povratnu informaciju u mokraćnu bečiku (kakvi su moždani udar; multipla skleroza; dementna stanja);

kao idiopatski poremećaj, odnosno porast pritiska u mokraćnoj bešici kome se uzrok ne zna;

2) povećanje intraabdominalnog pritiska – može da bude jedan od uzroka urinarne inkontinencije (najverovatnije pritiskom na mokraćnu bešiku i posledičnim porastom „pritiska urina“ u njoj), a najčešće nastaje kao posledica – podizanja teškog tereta; savijanja unapred; prisustva ascitesa; postojanja opstipacije ili viška gasova u crevima; kijanja; kašlja; smejanja; prisustva tumora ili drugih solidnih masa unutar trbušne duplje;

3) povećano stvaranje urina – koje najčešće nastaje kod upotrebe kofeina; alkohola; kod diabetes melitusa i/ili diabetes insipidusa; kod upotrebe nekih lekova (pre svega diuretika) – kada i najverovatnije dolazi do povećanog nakupljanja prevelike količine urina u mokraćnoj bešici i nastanka inkontinencije zbog porasta pritiska u njoj;

4) smanjenje tonusa sfinktera – koje nastaje kod atrofičnog vaginitisa i/ili uretritisa; kod upotrebe nekih lekova (α-adrenergici; mizoprostol; estrogen-progesteron kontrecepcija); kod prostatitisa i operativnih zahvata na prostati (kod muškaraca); kod slabosti donjeg karličnog zida kod žena koje su se više puta porađale (ili operisale tumore materice ili drugih genitalnih organa);

5) retencija urina paradoksalno dovodi do nastanka urinarne inkontinencije – a pre svega dovodeći do porasta pritiska u mokraćnoj bešici;

uzroci zadržavanja urina su BHP (uvećana prostata kod benigne hiperplazije); opstrukcije ili suženja uretre;
upotreba nekih lekova (α-adrenergički agonisti; lekovi iz grupe blokatora kalcijumskih kanala (verapamil; nifedipin; diltiazem); antihistaminici; antipsihotici; triciklični antidepresivi); lekovi iz grupe opijata;
intraabdominalne fekalne mase i fekalna opstrukcija (ileus, opstipacija);

6) funkcionalna inkontinencija je posledica čitavog niza oboljenja i stanja, a koja nemaju organski uzrok, i u osnovi podrazumevaju nesposobnost pacijenta da shvati potrebu za mokrenjem odnosno za odlaskom u toalet (iako su u većini stanja koja će u nastavku teksta biti nabrojana, i aferentne i eferentne veze između mozga i mokraćne bešike neoštećene) – smanjena pokretnost pacijenata (obično kod moždanog udara); epilepsija; stanja demencije (kakva je Alchajmerova bolest); poremećaj kognitivnih sposobnosti; poremećaji stanja svesti; psihijatrijski poremećaji (deprasivna i anksiozna stanja); upotreba antipsihotičnih lekova (sedativi; hipnotici; benzodiazepini);

7) upotreba velikog broja lekova (a koji su pobrojani u navedenom tekstu) može dovesti do nastanka urinarne inkontinencije na jedan od tri načina – ili porastom pritiska u mokraćnoj bešici, ili poremećajem funkcije sfinktera ili pak zadržavanjem mokraće u bešici 8što opet za posledicu ima povećanje pritiska u njoj)

Osnovni dijagnostički postupci za otkrivanje urinarne inkontinencije

Osnovni cilj dijagnostike pacijenata sa urinarnom inkontinencijom, jeste što ranije postavljanje dijagnoze ovog najčešće sekundarnog oboljenja, i otkrivanje onih bolesti i stanja koja su do poremećaja i dovela, a koja se mogu izlečiti – pravovremenim izlečenjem osnovnog oboljenja, može doći do nestanka njene neugodne posledice odnosno urinarne inkontinencije.

Dijagnostički pristup pacijentima sa urinarnom inkontinencijom mora da bude posebno pažljiv, jer oni spadaju u grupu takozvanih „osetljivih“ pacijenata (kao i pacijenti oboleli od polnih bolesti ili psihijatrijski bolesnici), jer u većini slučajeva oni odbijaju da daju podatke o svojim tegobama zbog neugodnosti ili stida.

Anamnestički podaci – kroz razgovor sa pacijentom treba dobiti što detaljnije informacije o karakteristikama inkontinencije (učestalost mokrenja; kada su tegobe počele; koliko dugo traju; da li im je prethodila neka druga bolest ili poremaćaj; šta ih provocira; da li je mokrenje po principu „kap po kap“ ili u mlazu; da li postoji neophodnost nošenja pelena za odrasle; kolika je količina dnevno izlučenog urina; da li pacijent mokri noću i koliko često); pored pitanja o samom karakteru mokrenja, potrebno je dobiti anamnestičke podatke i o gastrointestinalnim tegobama; skorijim infekcijama; bolestima srce i krvnih sudova, bolestima i operacijama na genitalnim organima; podatke o metaboličkim i endokrinim bolestima; kod muškaraca je jako bitno dobiti podatke o bolestima ili operacijama na prostati; kao i podatke o upotrebi odgovarajuće vrste lekova (za osobe oba pola)

Klinički ili fizikalni pregled – obuhvata tri veoma bitne stavke – detaljan rektalni pregled, neurološki pregled i ginekološki pregled;

– rektalni pregled – daje veoma korisne informacije o stanju prostate (kod muškaraca); zatim podatke o postojanju fekalnih masa i crevne opstrukcije i opstipacije; rektalnim pregledom se mogu otkriti ili se pak postaviti sumnja na postojanje analnih fistula i fisura, kao i na postojanje tumora rektuma i sigmoidnog kolona;

– ginekološki pregled – služi pre svega da se dobiju podaci o pomenutoj slabosti donjeg zida male karlice kod višerotki; da se ustanovi postojanje atrofičnih promena vaginalnog zida; da se postavi sumnja na neki potencijalni malignitet ili infekciju genitalnog trakta;

– neurološki pregled – bitan je da se utvrde eventualni prekidi u vezi između mozga i mokraćne bešike, ali i funkcionalni uzroci inkontinencije – neurološkim pregledom se procenjuju najpre kognitivne i mentalne funkcije; postojanje perifernih neuropatija; traže se eventualni deformiteti kičmenog stuba (u smislu cervikalne spondiloze); procenjuje se eventualno prisustvo ortostatske hipotenzije; procenjuje se funkcija sakralnog nervnog pleksusa a koji inerviše mišiće bečike i uretre

Laboratorijski pregled krvi i urina – pre svega podrazumeva koncentraciju uree i kreatinina u serumu pacijenata, a kao dodatne dijagnostičke metode mogu se odrediti i glikemija, kalcemija, albuminemija, koncentracija vitamina B12 u krvi i koncentracija serumskih elektrolita;

pregled urina obuhvata merenje diureze (da li postoji poliurija, kao manifestacija inkontinencije) i urinokulturu (koja ukazuje na verovatno postojanje infekcije nekog dela urinarnog trakta); pored toga se može meriti i količina takozvane „rezidualne mokraće“, a koja posle mokrenja zaostaje u mokraćnoj bešici – procedura merenja urinarnog reziduuma podrazumeva ili primenu ultrazvučne metode ili pak kateterizaciju mokraćne bešike

Metode koje se koriste u terapiji urinarne inkontinencije

1) Ukoliko je nekom od pomenutih dijagnostičkih metoda, otkrivena primarna bolest koja je dovela do nastanka urinarne inkontinencije – koristi se takozvana kauzalna odnosno uzročna terapija, a koja je bazirana na navedenom principu – da lečenje osnovnog uzroka dovodi do povlačenja i njegove posledice (u ovom slučaju urinarne inkontinencije).

2) Ukoliko je pak utvrđeno, da je neki od brojnih lekova ili pak supstanci sa predominantno diuretskim efektom (kakvi su alkohol i kofein) doveo do nastanka urinarne inkontinencije, njihova primena se prekida (a ako se pak radi o hroničnim pacijentima, naravno traži se druga tj alternativna terapija), i prati se da li će doći do popravljanja stanja (što se u najvećem broju slučajeva i događa, odnosno dolazi do povlačenja inkontinencije).

3) U takozvane opšte mere kod lečenja urinarne inkontinencije, spadaju neki od sledećih postupaka:

– primena vežbi za mišiće male karlice (takozvane Kegelove vežbe);
– primena vežbi za jačanje sfinktera i tonusa mišića mokraćne bešike;
– ograničavanje unosa prevelike količine tečnosti i izbegavanje napitaka koji imaju diuretski efekat (kafa, gazirani napici, alkoholna pića);
– svesno i redovno mokrenje u toku dana (najbolje na svaka 3-4 sata), a kako bi se mokraćna bešika na neki način „uvežbano praznila“;

4) Lekovi za terapiju urinarne inkontinencije pre svega su – antimuskarinski i antiholinergički preparati (imaju ulogu da relaksiraju muskulus detrusor uretre); kod povećanog tonusa sfinktera, daju se α-adrenergički agonisti; kod muškaraca koji imaju benignu hiperplaziju prostate (a koja opstruiše izlazni deo uretre) daju se inhibitori 5-α reduktaze ili antagonisti α-adrenergičkih receptora.

Sponzorisano:

loading...
Loading...