Zdravlje

Raynaudov sindrom, raynaudova bolest – simptomi, uzrok i lečenje

Oboljenja perifernih arterijskih krvnih sudova

Oboljenja perifernih krvnih sudova, proučava oblast medicine koja je poznata kao angiologija, a u oboljenja takozvane periferne cirkulacije spadaju patološke promene na arterijama, venama, kapilarima i limfnim sudovima ruku i nogu odnosno ekstremiteta.

Što se tiče oboljenja samih perifernih arterijskih krvnih sudova i malih arteriola, promene mogu grubo da se podele na organske i funkcionalne (vazospazam); međutim, ovakva podela je sa aspekta preplitanja patoloških promena, faktora rizika i osnovnih uzroka oboljenja dosta netačna, jer su i organske promene na arterijama posledično praćene nastankom dinamskih vazospazama, i obrnuto (kod funkcionalnih poremećaja postoji izmena u morfološkim karakteristikama krvnih sudova).

U grupu bolesti perifernih arterijskih krvnih sudova spadaju – Birgerova bolest (Mb buerger); dijabetska angiopatija; Raynaudov sindrom, fenomen i Raynaudova bolest (o kojima će u nastavku teksta i biti više reči); vaskulitisi; ateroskleroza; embolizacije i tromboze arterijskih krvnih sudova; aneurizmatske promene perifernih arterija; i atero-venske malformacije (fistule).

Raynaudova bolest; Raynaudov fenomen i Raynaudov sindrom

Pre svega na početku ovog teksta treba naglasiti razliku između postojanja fenomena, bolesti i sindroma Raynaud, jer svaki od tri navedena klinička entiteta predstavlja poseban medicinski problem.

Tako se na primer, Raynaudov fenomen javlja kao deo kliničke slike i sekundarno nastalog Raynaudovog sindroma, ali i kao klinička manifestacija kod Raynaudove bolesti.

Šta je to Raynaudov fenomen (phenomena Raynaud)?

Poznati fenomen koji je opisao Moris Rejno, još davne 1862. godine, a koji je kasnije po njemu i dobio ime, podrazumeva poremećaj na nivou periferne cirkulacije odnosno smenjivanje bledila, cijanoze (plave prebojenosti kože) i na kraju hiperemije (crvene prebojenosti kože) na akrosima (odnosno na vrhovima prstiju šaka i eventualno na stopalima).

U početku se smatralo da se radi o nekom tipu periferne neuropatije odnosno nekog sekundarnog ili primarnog nervnog poremećaja, ali se na kraju ipak ispostavilo i kliničkim studijama dokazalo da je u pitanju pre svega poremećaj perifernih krvnih sudova, a u smislu usporenog toka krvi i vazokonstrikcije (suženja) perifernih arterija, arteriola i kapilara.

Osnovni uzroci nastanka Raynaudovog fenomena – etiološki faktori

Glavni etiopatogenetski faktori koji dovode do nastanka Raynaudovog fenomena, a koji je sastavni deo kliničkih manifestacija i Raynaudove bolesti (Morbus Raynaud) i Raynaudovog sindroma (Syndroma Raynaud) su sledeći:

1) Bolesti perifernih arterijskh krvnih sudova – ateroskleroza; arterijska embolizacija i oboljenje poznato kao trombangitis obliterans;

Ateroskleroza kao uzrok nastanka Raynaudovog fenomena – predstavlja poremećaj koji se u zidu krvnih sudova javlja najčešće nakon 40. godine života, a karakteriše se stvaranjem ateroma odnosno aterosklerotičnih plakova i posledičnim sužavanjem lumena krvnih sudova koji usporava protok krvi, naročito na perifernim delovima tela odnosno na akrosima (gde se često ovakvom mehaničkom suženju pridružuje i dinamsko suženje lumena odnosno dinamski vazospazam).

Trombangitis obliterans kao uzrok nastanka Raynaudovog fenomena – ovo oboljenje je nepoznatog uzroka, ali poznato je da se javlja kod mlađih osoba i da se u njegovoj osnovi patogenetski nalazi tromboza odnosno obliteracija malih i srednjih arterija i arteriola.

loading...

Najznačajniji i najraniji simptom oboljenja jeste jak bol i pojava takozvanih claudicatio intermittens (nastanak bolova obično u potkolenicama, za vreme mirovanja a naročito za vreme ležanja).

Arterijske embolije i tromboze kao urok nastanka Raynaudovog fenomena – nastanak arterijskih embolija je u medicinskoj praksi, dobro poznat kao komplikacija nekog od srčanih oboljenja, i javlja se u preko 90% svih slučajeva neke bolesti srca (pre svega kod valvulnih srčanih mana; postojanja ugrađenih veštačkih valvula; vaskulnih aneurizmi i/ili kod ishemijske bolesti srca i miokardnog infarkta).

Sa druge strane, nastanak tromboza se viđa pre svega kod oštećenja vaskulnog endotela i stvaranja normalnog krvnog ugruška, na koji se nadovezuje čitav niz patoloških faktora, koji dovode do zapušenja arterijskog krvnog suda trombom (najčešće se tromboze arterija nalaze kod dugoležećih i/ili nepokretnih pacijenata; u stanjima teške dehidratacije i hipovolemijskog šoka; kod nekih maligniteta; kod policitemije i porasta hematokrita krvi).

I u slučaju embolizacije i u slučaju tromboze arterijskih krvnih sudova, nastaje mehanička vaskularna okluzija i posledični prekid u snabdevanju krvlju onog područja za čiju je ishranu data arterija zadužena – nastaje stanje ishemije i/ili infarkt tkiva odnosno organa.

2) Sistemske bolesti vezivnog tkiva – sistemska sklerodermija (ScS); sistemski eritemski lupus (SLE) i dermatomiozitis;

Sistemske bolesti vezivnog tkiva kao uzrok nastanka Raynaudovog fenomena – pomenuta oboljenja vezivnog tkiva u sastavu svoje kliničke slike imaju i poremećaje na nivou krvnih sudova, a koji su poznati kao vaskulitisi. To su oboljenja koja po definiciji predstavljaju zapaljenske promene na krvnim sudovima različitog kalibra (od nivoa kapilara, pa do aorte kao najvećeg krvnog suda u ljudskom organizmu).

Etiologija vaskulitisa, odnosno uzrok njihovog nastanka nije u potpunosti razjašnjen, ali se smatra da različiti infektivni, imunološki, traumatski ili drugi uzročni faktori, dovode do oštećenja endotela u zidu krvnih sudova, posledične zapaljenske reakcije sa stvaranjem obliteracije, i nastajanjem smanjenog protoka krvi koji rezuktuje nastankom ishemije i infarkcije tkiva i organa.

3) Sistemske bolesti nervnog tkiva (neuropatije);

4) Upotreba nekih lekova (β-adrenergički blokatori, ergotamin); pušenje (delovanje nikotina); upotreba alkohola; klimatski faktori (pre svega hladnoća); povrede perifernih krvnih sudova, odnosno delovanje mehaničke sile (kod nekih zanimanja kao što su daktilografi, pijanisti ili osobe koje rade sa takozvanim „vibrirajućim“ alatima kakve su brusilice i bušilice – pojava Raynaudovog fenomena je daleko češća nego u ostatku populacije);

5) Neki oblici karcinoma odnosno malignih oboljenja mogu da budu uzrok nastanka Raynaudovog fenomena;

6) Sindrom gornje torakalne aperture je jedan od dosta čestih faktora koji mogu dovesti do nastanka pomenutog Raynaudovog fenomena.

Klinička slika Raynaudovog fenomena

Poremećaj perifernih arterijskih krvnih sudova, a koji se ispoljava obično unilateralno (odnosno po pravilu zahvata prste samo jedne šake; pojedine prste jedne šake; ili samo jedan prst ili deo prsta) i koji je obično sekundaran (a što znači da je uzrokovan nekim od prethodno pomenutih oboljenja ili patoloških stanja), obično nastaje kod osoba starijeg životnog doba kod kojih se neko od navedenih oboljenja već klinički manifestovalo.

Pojava Raynaudovog fenomena, a koja podrazumeva takozvanu „trofaznu“ promenu boje prstiju na šakama (od blede-preko plave-do crvene boje), posledica je arterijskog vazospazma i najčešće je provocirana hladnoćom kao spoljnim odnosno sredinskim faktorom. Pridružena pojava nekog od oboljenja arterija, nerava ili vezivnog tkiva samo doprinosi ranijem nastanku ovog fenomena, i izraženijim promenama kod pacijenata.

Raynaudova bolest (Morbus Raynaud)

Raynaudova bolest, a koja u svojoj kliničkoj simptomatologiji sadrži i pomenuti i prethodno opisani Raynaudov fenomen, najčešće se viđa kod mlađih žena (u više od 80% slučajeva su u pitanju osobe mlađe od 30. godine života).

Bolest je provocirana ili delovanjem spoljnih klimatskih faktora (pre svega pomenutoj izloženosti hladnoći, a koja dodatno usporava perifernu arterijsku cirkulaciju) ili pak delovanjem emotivnih faktora (preosetljivosti, nervoze, stresnih reakcija – koje same po sebi kao uzrok Raynaudove bolesti nisu dovoljno razjašnjene, ali se pretpostavlja da bitnu ulogu ima poremećaj nervnih impulsa odnosno da se radi o neuropatskim tegobama).

Klinička slika Raynaudove bolesti

Raynaudova bolest se obično javlja na prstima obe šake, odnosno predstavlja bilateralni poremećaj koji se nakon izlaganja hladnoći i/ili delovanju stresnih situacija, ispoljava nastankom Raynaudovog fenomena.

Osnovna odlika Raynaudovog oboljenja je takozvana paroksizmalna odnosno povremena pojava arterijskih vazospazama, a koji se ispoljavaju na prstima šaka, i nešto ređe i na prstima stopala, posebno nakon izlaganja delovanju pomenutih takozvanih „provocirajućih činilaca“.

Promene se pre svega viđaju kod mladih osoba ženskog pola, a kako je prethodno već i napomenuto, i nastaju u takozvanim „naletima“, kada – koža prvo dobija bledu boju i na dodir je hladna; nakon toga nastaje plavičasta prebojenost prstiju (cijanoza), a kao posledica usporenog toka krvi na periferiji tela, ili pak zbog pomenutog vazospazma; na samom kraju koža na prstima postaje hiperemična odnosno jako crvena i topla na dodir (takozvana reaktivna hiperemija, koja nastaje nakon prestanka delovanja provocirajućih faktora).

Klinička ispitivanja su dokazala da je Morbus Raynaud, odnosno Raynaudova bolest oboljenje koje je idiopatsko odnosno primarno po svom karakteru ili etiopatogenezi – i da nastaje zbog preosetljivosti perifernih arterija na hladnoću i/ili emotivne stimuluse, iz medicinski nepoznatog razloga; na takve stimuluse male periferne arterije i arteriole reaguju sužavanjem, odnosno nastankom takozvanog dinamskog arterijskog vazospazma.

Raynaudova bolest ima hroničan tok, a kapilaroskopija (kao važna dijagnostička metoda promena na malim krvnim sudovima) je dokazala da u periodu „van napada vazospazma“, krvni sudovi imaju potpuno normalan izgled i karakteristike odnosno da na njima nema organskih promena (koje postoje kod Raynaudovog fenomena).

Ukoliko se oboljenje ne leči ili se „napadi“ periferne angiopatije suviše često ponavljaju, može da nastane ili ishemična nekroza na jagodicama prstiju ili pak nešto ređe i gangrena (obe promene predstavljaju potpuno odumiranje tkiva, koje se mora hirurški odstraniti – odnosno vrši se hitna i radikalna amputacija delova prstiju ili celih prstiju šaka i/ili stopala).

Postavljanje dijagnoze Raynaudove bolesti i diferencijacija od drugih oboljenja

Dijagnoza opisane Raynaudove bolesti se postavlja pre svega na osnovu karakteristika kliničkih znakova i simptoma bolesti.

Osnovni diferencijalno-dijagnostički problem predstavlja upravo pojava Raynaudovog fenomena, koji je sastavni deo kliničke slike oboljenja, ali opet kako je već naglašeno, i klinički entitet sam za sebe.

Od pomoći u diferencijaciji ova dva poremećaja, najveći značaj ima kapilaroskopija (jer se kod Raynaudovog fenomena, nalaze organske i sekundarne promene na krvnim sudovima, i u takozvanoj „mirnoj fazi“ poremećaja), a zatim i postojanje nekog od udruženih oboljenja (a koje je istovremeno i uzrok nastanka fenomena Raynaud).

Terapija Raynaudove bolesti i Raynaudovog fenomena

Terapijski pristup kod oba poremećaja, pre svega podrazumeva izbegavanje izlaganja provocirajućim faktorima, koji doprinose nastanku promena na malim perifernim krvnim sudovima.
Potrebno je izbegavati hladnoću (naročito u zimskim mesecima, kada treba nositi i zaštitne rukavice, jer su osobe koje pate od ovih poremećaja, već upoznate sa činjenicom da „imaju lošu perifernu cirkulaciju“).

Lekovi i hemijski i fizički agensi, koji mogu uzrokovati ove poremećaje se izbacuju iz upotrebe (na primer pomenuti beta blokatori) i zamenjuju se odgovarajućim alternativnim medikamentima ili se pak menja radno mesto ili se obustavlja konzumiranje alkohola i duvana.

Što se tiče samog medikamentnog lečenja Raynaudove bolesti i fenomena, najčešće su u upotrebi neki vazodilatatori (vazodilatatorni lek novije generacije je CGRP – kalcitonin gen vezani peptid); zatim kalcijumski antagonisti (nifedipin); prazosin; kao i antagonisti serotonina i/ili prostaciklinski analozi.

Lokalna terapija može da uključi primenu masti koje u svom sastavu sadrže nitrate.

Primena fizikalne terapije može takođe da ima rezultata u pomoćnom lečenju oba ova klinička entiteta.

Ako medikamentna terapija ne da nikakve rezultate, potrebno je na samom kraju izvršiti takozvanu simpatektomiju (hirurška metoda kojom se presecaju ili podvezuju simpatička nervna vlakna i uklanjaju simpatičke ganglije).

Komplikacije Raynaudove bolesti i Raynaudovog fenomena

Kao posledica primarnih vazospastičnih ili pak sekundarnih mehaničkih opstrukcija odnosno zapušenja arterijskih krvnih sudova, mogu da nastanu pre svega arterijske ulceracije (kod starijih žena, na bočnom delu potkolenice, dominantan simptom je bol); akrocijanotične promene (promene na „akrosima“ odnosno na perifernim delovima tela – ušne školjke; nosna piramida; jagodice prstiju šaka i stopala); gangrenozne promene (smrt tkiva) i delimično ili potpuno odumiranje odnosno u konkretnom slučaju – ishemijska nekroza tkiva (nastala zbog obliteracije arterijskih krvnih sudova i prekida protoka krvi do tkiva).

Gangrena je prema definiciji potpuno odumiranje tkiva, a koje je lišeno snabdevanja arterijskom krvlju (koja mu donosi kiseonik i potrebne hranljive materije) – iako gangrena može da ima veliki broj različitih uzroka, konkretno u slučaju Raynaudove bolesti predstavlja posledicu, u tekstu već više puta i spomenutog, arterijskog vazospazma.

Akrocijanoza (Acrocyanosis) – predstavlja poremećaj u čijoj osnovi se nalazi prekomerna osetljivost neke osobe na spoljne sredinske faktore, odnosno pre svega na niske temperature, a nastaje obično kao posledica usporenog protoka krvi na periferiji tela, spazma arterijskih krvnih sudova i dilatacije kapilarnog i venskog dela vaskularnog korita.

Oboljenje je češće kod mladih osoba ženskog pola, a karakteriše se promenama na prstima šaka i stopala, na ušnim školjkama i/ili na vrhu nosne piramide, gde se javljaju periferna cijanoza; reaktivna hiperemija; svrab, bol i otok.

Ne postoji nikakva specifična terapija akrocijanoze, ali oboljenje se po pravilu spontano povlači u starijem životnom dobu; dovoljna preventivna mera je zaštita perifernih delova tela prilikom izlaska na niske temperature ili pak izbegavanje izlaganja hladnoći.

Sponzorisano:

loading...
Loading...